Povodom četvrte godine od izdavanja prvjenca Nermina Delića, autorske zbirke poezije „Pjesnikove Bjeline“, jedan od najpoznatijih živućih dječijih pjesnika, Ismet Bekrić, istakao je svoje oduševljenje istoimenom zbirkom. Još 2013. godine, žarko se htio pojaviti na premijeri iste, ali su ga druge okolnosti u tome spriječile.
KNJIŽEVNA KRITIKA
Uz promociju pjesničkog prvjenca Nermina Delića
Gledam, na Facebook-u, u turističkoj promociji Jajca, čudesne pejzaže i odsjaje ovog povijesnog grada nad vodopadom, u kojem svaki kamen, i svaki slap, kazuju svoj stih, svoju pjesmu, u zajedničkoj knjizi vremena, prošlosti i sadašnjosti. I prisjećam se svojih brojnih dolazaka u ovaj otvoreni, dobroćudni grad, kad sam, kao novinar i urednik banjalučkog »Glasa« pisao o pozorišnim igrama, i o događajima koji su postali živi otkucaji svakidašnjice. Prisjećam se i tužnih, teških godina, kad su brojni Jajčani, kao i žitelji moga rodnoga grada, Banjaluke, putima stradanja i progona morali tražiti parče svoga slobodnog neba u drugim krajevima svijeta. I pročitao sam negdje, da jajačka prosvjetarka Baisa Zjajo u Švedskoj pomaže našoj djeci da sačuvaju i bistre slapove svoga maternjega jezika. U svakoj kaplji vodopada blistale su i riječi, jednostavne, ljudske, dječije, koje su postale pjesma. Tad sam prognanoj Jajčanki Baisi, koju nisam poznavao, ali čiju sam sudbinu i sam nosio na svojim leđima i u svojim riječima, posvetio jednu pjesmu, nazvanu »Kaplje«. U ovom pjesničkom danu želim prvo da podarim ove stihove, kao neki uvod u poetiku grada koji dobija i nove, mladalačke, obrise.
Kad duga švedska kiša
U duši se utiša,
Kad kapi što snuju rijeku
Kroz sjećanja poteku,
Mi opet, ko nekad,
Čujemo vodopad,
I sve ga više ima
U našim glasovima,
Sve više svjetla toči
Kroz naše suzne oči.
I voda što se ruši
Raste u našoj duši,
U sjaju svih kapljica
Smiješe se naša lica.
Dok vode, ima, znamo,
I mi bivamo tamo,
Jer mi smo bedemi grada
I kaplje vodopada.
Od vremena nastanka ove pjesme prošlo je već 18 godina, vodopad, na svu sreću, ponovo slobodno žubori, rasipa kapljice u kojima blistaju neke ljepše riječi, među kojima i stihovi mladoga poete Nermina Delića, koji sa 18 godina objavljuje svoj poetski prvjenac. Već sam naslov ove zbirke – »Pjesnikove bjeline« – uvodi nas u izazovni svijet poezije u kojem tragamo, otkrivamo i sve gledamo onim unutarnjim očima koje prepoznaju dubinu i u slikama koje klize po površini, koje su dio naših pamćenja i svakodnevlja što traži da mu utisnemo i svoj pečat, nijanse svoga života. »Pođahkad heftično pustim bijelu pticu / da prenese poruku čovječanstvu / da je mnogo bitnije šta se dešava u srcu / od toga šta se dešava na ulici«, piše Delić u pjesmi »Srce nema ulice«, iskazujući i neko polazište svoga poetskog glasa – da pjesma nije samo ono što upija u sebe, zgušnjava, nego još više, zapravo to, što iz sebe isijava. Pjesma je za mladoga pjesnika neka »vertikala svjetlosti«, »jecaj vremena«, »staza prijateljstva«, »đulistan tame«, nenametljivo obraćanje pojedincu i društvu: »Jer došlo je vrijeme, moj savremeniče, / da najveću krinku staviš onda kad pokažeš lice«.
Photo: Delić na promociji svog prvjenca (Grad Jajce, 2013. godina)
U Delićevim pjesmama spliću se i povijesno, i zavičajno, i zaljubljeno, i zapitano, huče vode vrbaske i slapovi Plive, oživljavaju vodenice i stara zdanja, pretače se epoha u tren i tren u trajanje, a u svemu tome živi, i traje, njegov krajolik, njegova Bosna: »…i ibrik hladne vode živjet će / dokle Bosne bit će i ostat će«. A njegove »pjesničke bjeline« imaju svoje brojne nijanse, svoje odsjaje. U njima se ocrtava i moja radost da sa vama, i meni dragim gradom, mogu podijeliti draž zajedničkog čitanja jedne nadahnute knjige koja najavljuje jednog mladog, talentiranog pjesnika.
Slovenija, 22.11.2013. godine
_____________________________________________
ISMET BEKRIĆ rođen je u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, nakone čega se počeo baviti književnošću, prevođenjem i novinarstvom. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući „Glas“ u Banjoj Luci. Član je Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Pjesme su mu prevođene na engleski, francuski, italijanski, ruski, poljski, češki, mađarski, rumunski, bugarski, slovenski, makedonski i albanski jezik. Dobitnik mnogobrojnih priznanja.
BIBLIOGRAFIJA
- „Jutro tate Mrguda“, poezija, Sarajevo, 1968.
- „Kape uvis“, poezija, Banja Luka, 1971.
- „Klupa kraj prozora“, poezija, Banja Luka, 1974.
- „Otac s kišobranom“, poezija, Banja Luka, 1975.
- „Noć kad su neboderi šetali“, igrokazi, Sarajevo, 1976.
- „Šetnja nebodera“, radio igra za djecu, Sarajevo, 1978.
- „Radnička četvrt“, poezija, Banja Luka, 1980.
- „Četiri revera“, poezija, Banja Luka, 1980.
- „Ne žuri tata, ne žuri mama“, poezija, Banja Luka, 1980.
- „Ide Tito, vodi partizane“, slikovnica, Banja Luka, 1984.
- „Kuća među zvijezdama“, poezija, Ilirska Bistrica, 1994.
- „Očev kaput“, poezija, Sarajevo, 1999.
- „Cipele starijeg brata“, poezija, Ljubljana, 2000.
- „Jesen u gradu“, poezija, Sarajevo, 2013.
