Budi putnik kroz vrijeme
žamor ljudi u prolasku,
jer mene su pronašli među njima.
a ne dišem, ne, ne dišem više.
Budi riječ nečujno izgovorena,
izgubljeni znak nepoznate ulice,
jer meni su usne razumom zatvorili
i ne čujem se, ne, ne čujem se više.
Budi zrno pijeska što biježi kroz prste,
odraz svega što vidiš u vodi,
jer meni su visine bile lanci,
a ne letim, ne, ne letim više.
Budi sve što ja nikada biti neću,
začuđeno lice pred kipom anđela,
jer još me samo ti osjećaš
i nitko, baš…nitko više .
