Maj je i sviću zaredom kišna jutra. Trenutna vremenska prognoza savršeno mi odgovara, jer se ubijam učenjem. Prijemni je za mesec dana, a meni je ostalo još četvrtina gradiva da prođem, dve oblasti, da bih onda sve još jednom prešao. Uz to, čeka me polaganje mature, pa matursko veče, redovni izlasci sa devojkom. Neverovatno, ali istinito.
Generalno, ide mi dobro, zadovoljan sam urađenim, mada zapadam u probleme. Zasićen sam. Trigonometrijske jednačine su mi se popele na glavu. Da mi je bila ova pamet, ustajao bih i redovno pratio onlajn predavanja. Na vezi sam sa drugarima, rešavamo probleme zajedno pa lakše prevazilazimo ovu muku u kojoj smo se našli.
Sada mi pada na pamet moja profesorka srpskog jezika, kako nas je molećivim glasom upućivala da čitanje relaksira čoveka, da čitanjem hranimo svoj ego jer eto to radimo za sebe, jer poštujemo sebe, i tako nekako je baš lepo to objašnjavala. Zato sam uzeo da malo prelistam Derviša, koga sam vešto zaobišao u vreme obrade.
Proveravala me je majka, ali, ja sam se provukao sa prvih 50 stranica. Nisam imao vremena za to. Evo sada, dižem se ujutro i umesto da sedam za kompjuter, ja otvaram ovaj roman o dervišu i umiranju i u poluležećem položaju čitam i olovkom podvlačim tekst, lagano jer to je knjiga iz kompleta sabranih Mešinih dela.
Ovde je, majke mi, svaka rečenica za pamćenje i podvlačenje. Pisac strava. Kako piše! A koja opservacija života, lako je pričati o smrti koja se događa drugima, ali kada, brale, zakuca na tvoja vrata, to je onda druga pesma.
Sada bih čitao ceo dan, ne mogu da verujem otkuda to interesovanje. Krijem se od ukućana, jer sada su zaista preče druge stvari.
Da bih se ovoga jutra razdrmao, skoknuo sam u prodavnicu i kupio panel ploču koju ću okačiti iznad radnog stola i na koju ću kačiti formule i motivacione maksime. Imao sam slušalice u ušima i u hodniku nisam ni čuo da je baka prisutna, tek upita me šta to nosim i ja joj rekoh, vadim tablu iz oveće kese i pokazujem.
– Baš je to dobro, gde si kupio?
– U Rafles sitiju
– Pa gde je ta prodavnica? Nisam nikada čula
– U samom centru, odmah iza suda a ispred opštine, na onom velikom platou, ona robna kuća.
Tu stoji Robna kuća Beograd već 50 godina koliko ja znam, iznad nje Zlatna ruža, a nasuprot Zlatne ruže – Centrotekstil, reče baka onako baš iznenađena.
– Bre, bako, nemam pojma, ja sam sada bio u kineskoj robnoj kući, ne sećam se šta je tu bilo pre – kažem i mislim kako su me roditelji vukli za ruke po svim prodavnicama da mi kupe patike ili šta već.
Kao da sam dirnuo u osinjak, u neko bolno mesto koje baku jako boli, otpoče tirada na mene, koji stojim onako s panel tablom i kišobranom nasred hodnika.
– Spusti to, molim te i uđi – reče i otvarajući vrata svoje dnevne sobe.
– Sedni, Petre, da ti samo tri rečenice kažem – reče baš nekako ljutito. Poznat mi taj pogled koji te zaustavi u svim namerama.
Znao sam odmah da će sada da sledi poučna beseda, monolog, ali, bolje mi je da to malo sada istrpim nego da se baki zamerim. Ipak sam ja „dobar momak i iz dobre kuće!” (To mi drve neprestano).
Sedim sada zavaljen na trosedu dok baka otpočinje sasvim, sasvim smireno (bar tako izgleda, prosvetari su izvežbani da stišavaju svoja osećanja, inače bi nas đake podavili tokom naših malverzacija…).
– Petre, mi smo u gradu imali četiri velike robne kuće: RK Beograd, koja je bila na trgu ispred Skupštine grada, na dva sprata. Tu su bile najlepše italijanske cipele i tašne, a pokretnim stepenicama smo se spuštali u veliku, prekrasnu samoposlugu, u kojoj je bilo i ptičijeg mleka. Tu je bilo praške šunke, francuskih sireva, ribe po želji, kvalitetna pića… Samo da poželiš.
Iznad ove zgrade suda, ako i nju nisu iznajmili Kinezima, bila je lepa Zlatna ruža, obložena venčanskim kamenom zlatosmeđe boje, unutra prodavnica Zlatara Majdanpek. Da si ti to video taj nakit, koje ogrlice, medaljoni, prstenje sa kamenom, šta poželiš, prodavnice odela Beko, Kamensko, Kluz, Prvi maj…
Nasuprot nje, sa druge strane ulice ulazilo se u Centrotekstil i kada uđeš sa desne strane mermernim stepeništem penjalo se na dva sprata. Tu je bila najveća prodavnica metraže. Tu su radile gospođe koje su bile školovane za svoj posao, kulturne, ljubazno se ophodile sa kupcima, znale do detalja sastav materijalima, savetovale su kupce, pomagale pri izboru. Kako su one odvijale one rolne na kojima je bila grež svila ili šantung svila, somotski materijali, pliš u svim bojama, sve prirodni materijali, naše fabrike čije ime možeš da izgovoriš bez problema i čiji nazivi nešto znače: kolekcija Mirjana Marić, Rašica, Sana, Rudnik, Mura, Prvi maj, Varteks, Kluz, Beko, Koštana, to ne možeš da zamisliš… Kaže da je imala amerikan karticu i da je tako lakše trošila , a sekiracija oko plaćanja ju je stigla posle mesec dana.
Priča baka, uzdiše, drži ruku na srcu jer joj verovatno ubrzano lupa pri tom prisećanju na zlatno doba Perikla njene nekadašnje zemlje.
Mislim sto na sat kako baku da utešim. Vidim da su to teške rane na njenoj duši, pa kažem:
– Bako, a da mi popijemo jednu kaficu, da se dogovorimo kada ćemo da odemo da kupimo sako što si mi obećala kao poklon za 18. rođendan.
Bio je to pravi pogodak. Dok stavljam šećer u kafu, jer baka odbija sve gorčine ovog sveta, predlažem da idemo u Plazu, tamo su sve poznate firme i najveći izbor.
Znam kako je mojoj majci govorila da svoj novac troši na lepom mestu i sa zadovoljstvom i razlogom.
Ispijamo kafu, kao da nije bilo one malopređašnje rasprave. Meni gori pod nogama, ali, brale, mora se biti pristojan.
Dok kačim panel-tablu na zid iznad radnog stola, mislim kako je izgledala radnja u kojoj sam je kupio; niko me nije uslužio; uzeo sam, platio kod male slatke Kineskinje, koja je ista kao sve ostale Kineskinje. I to je to. Tabula rasa.
Da ne bude fabula rasa, okačio sam maksimu:
Svet u kome živimo, prvi je video Tesla!
– nastaviće se –
Jedanaesto poglavlje iz knjige Ljubice Žikić „Dnevnik jednog odrastanja“
Roman za decu i mlade
Institut za dečju književnost
Beograd
2024