Zbacivši jorgan sa sebe, Piter pokuša ustati, ali mantanje u glavi obori ga nazad na jastuk. Nalazio se u svojoj sobi. Kroz prozor je mogao vidjeti brazde krnjeg Mjeseca koji se probijao kroz oblake. Osjećajući peckanje u grudima, sklonio je jorgan i zadigao majicu. Leđa su mu bila u zavojima, a iznad desnog koljena nalazilo se nekoliko flastera pod kojim su se nazirale skorjele mrlje. Tek nakon što je podigao ruku da se počeše, shvatio je da mu je i glava obavijena gazom.
,,Ustao si?’’, reče Bil koji je držeći poslužavnik ušao u sobu, ’’Nisam te htio buditi.’’
Masirajući slijepočnice, Piter se pridignu. Posmatrao je poslužavnik koji je Bil držao. Dvije tablete i čaša vode bile su pored oljuštene narandže i banane. Razmišljao je o zavojima u koje je bio umotan. Kroz glavu su mu prolazile scene trčanja kroz šumu i lomljenja grana, ali sjećanja na borbu nije mogao pronaći.
,,Bile, šta se desilo?’’
,,Ne sjećaš se?’’ upita on radoznalo, pružajući Piteru hranu i tablete
Skoro se zagrcnuvši vodom, Piter odloži čašu. Imao je bezličan izraz lica ispod kojeg se ocrtavao umor. Vraćao je film unazad, ali bezuspješno.
,,Ne.’’, prošapta konačno
,,Momče…’’, reče Bil, sjedajući u stolicu nasuprot Piteru, ,,Bio si bez svijesti dva dana.’’
Razgoračenih očiju, Piter se osloni na zid, osjetivši kako mu trnci struje kožom.
,,Bez svijesti?!’’, povika unezvereno i ispusti bananu
,,Da, ali sada si bolje.’’, odgovori Bil, pokazujući mu dlanom da se smiri, ,,Ispočetka si buncao i pričao nepovezano.’’
Pritiskajući zavoje na glavi, Piter se pitao koliko su ozbiljne povrede koje je zadobio, ,,Zašto nisam kod doktora?’’
,,Nije bilo potrebe.’’, odgovori Bil samouvjereno, prateći mu pogled, ,,Zvali smo doktora kada su te našli. Pregledao te je i zakrpio rane. Prepisao je ove tablete i rekao da se odmaraš.’’
Podivljali riječni talasi počeli su se nazirati na ivicama Piterovog pamćenja. Između slika talasa i šume nazirao se vučji lik koji proganja dječaka. Piter je pokušavao razjasniti šta mu sjećanje govori, ali bez uspjeha.
,,Kako su me našli?’’
,,Dvojica ribara su vidjeli da ležiš na obali.’’, uzvrati Bil odsječno, razmišljajući o neskladu Piterove svijesti i buncanja koje je prethodnih dana izrekao, ,,Bio si na strani Oldvej okruga. Šta si tamo radio?’’
,,Ne sjećam se.’’, odbrusi on, tjerajući se da shvati kako je dospio u vodu
,,Karlos kaže da te vidio to jutro.’’, doskoči Bil, ,,Tada kada si završio u rijeci.’’
Piteru se po mislima motala potraga za neprijateljima koji su možda postojali samo u njegovoj mašti. Sve je teže razlučivao da li je u šumi bježao od zvijeri ili od samoga sebe. Kockice su se polako slagale, ali su i dalje bile prošarane maglom. Odlučio je slagati Bila. ,,Da…Vodio sam ovce na ispašu.’’
,,U štali su. Ja sam brinuo o njima’’, odgovori Bil ponosno, ,,I Karlos je bio ovdje, zabrinut je. Kaže da je vidio tragove ljudskih stopa u šumarku, dole na strani. Jesi li tražio nešto?’’
,,Samo sam šetao.’’, brecnu se Piter, suočivši pogled sa Bilovim, ,,Bio sam mamuran, trebao sam vazduha.’’
Zaškiljivši, Bil je pokušavao prokljuviti da li Piter govori istinu, ,,Tragovi kroz šumu vode do rijeke.’’
,,Rekao sam ti da se ne sjećam ničega!’’, dreknu on
Bil podignu ruke u znak predaje i zavali se u stolicu, ,,Pročešljali smo šumu dok si bio… Uspavan.’’
,,I?’’
,,Pronašli smo nekoliko divljih pasa. Izgleda da si bio u pravu. Nema ovdje vukova već godinama.’’
Progutavši knedlu, Piter pomisli na trenutak u kojem mu se činilo da progonitelj iz šume ne pripada ovozemaljskom svijetu.
,,Izgleda da su ipak oni ubili ovce.’’
,,Čini se tako.’’, saglasi se Bil
,,Kažeš da su me našli na obali?’’, upita Piter,
Pogledom je počeo sve više lutati, u pokušaju da složi slagalicu koja ga je progonila.
,,Da. Bio si sav izubijan.’’
,,To znači da sam morao preći dobar dio šume.’’, ,,Ako sam onda upao u rijeku dobro da me srce nije presjeklo.’’
,,Jak si ti momak!’’, reče Bil, ,,Neće tebi ništa biti.’’
,,Hvala ti na svemu, Bile.’’
,,Nema na čemu. Tvoj otac mi je puno pomogao u životu. Najmanje što mogu je da pazim na njegovog malog kad upadne u nevolju.’’
*
Piter je stajao u kupatilu, previjajući rane. Prethodno je proveo nekoliko sati u detoksikaciji organizma. Povraćao je dok mu na kraju u ustima nije ostao samo ukus želučane kiseline. Razmišljajući o Bilovim riječima, zaključio je da mu um mora biti bistar ukoliko želi uhvatiti vuka. Sada je više nego ikada bio siguran da su divlji psi izmišljotina koju je morao pripovjedati pred drugima. Njegov protivnik bio je pripadnik zvjerskog čopora.
Isti onaj vuk koji ga proni od djetinjstva.
Demon sa kojim će se sam obračnuati.
U kući nije mogao pronaći uputstva za tablete koje mu je Bil dao, te mu je instikt govorio da je bolje da ih izbaci iz sebe, uprkos bolu koji nije jenjavao.
Dok je iz kese vadio opremu za čišćenje oružja, posmatrao je kutiju sa mecima. Svaki od njih bio je na svom mjestu, a puška koju je čvrsto stezao postajala je sve sjajnija. U glavi je vrtio slike sunčevih zraka koje su mu parale oči dok je nogama lomio lišće i grane pod sobom. Grudi su mu se stezale na misao oštrih kandži kojima vuk cijepa odjeću i obara ga na tlo. Zatvorio je oči i dopustio zvijeri da mu se približi. Želio je osjetiti njegovo krzno pod svojim rukama. Ledeno strujanje vazduha šibalo je kožu koja se ježila, a cvokot zuba ga podsjeti na strah koji se tavorio duboko u utrobi.
Odložio je pušku na krevet, zgrabio flašu viskija i izašao napolje.
*
Sunčano jutro obrisalo je Mjesec sa horizonta; Gazeći rosu, Piter je držao ruku na koljenu, održavajući ravnotežu. Posjekotine na nogama i stomaku svakim korakom su ga podsjećale cijenu koju je platio da bi živio. Šetajući po imanju prišao je šupi za skladištenje drva. Nekoliko metara iscijepanog hrasta bilo je složeno duž betonskog zida koji je, pored ostave za drva, služio i kao mjesto u koje se njegov otac volio uvlačio i pušio lulu u tišini. Nasmijavši se nostalgičnosti, Piter hramljući nastavi do štale. Ovce su bile na ispaši, te je pomislio na ustajalo sijeno koje će kroz nekoliko dana zamijeniti novim.
Dan je polako odmicao ka mračnijim satima, a količina viskija rasla je u skladu s tim. Osjetivši zatupljenje u glavi Piter je shvatio da mu je alkohol odagnao fizički bol, ali ne i sumorne misli. Sjedio je na klupi, laktova naslonjenih na pohabali sto sa pogledom u daljinu Povijajući glavu nazad, zakopčao je jaknu i uperio pogled u nebo. Noć je nadvladavala dan; nijanse crne miješale su sa jarko crvenom bojom. Kao razmazane tempere, plesale su mu pred očima. Gledajući ih, pomislio je na mit prema kojem onaj ko primijeti crveno nebo svjedoči trenutku u kojem nečija krv biva prolivena.
Upravo tada čuo je zavijanje.
Napetost u ramenima naglo se pojačala, a alkohol poče isparavati kroz kožu. Raširenih očiju utrčao je u kuću; bol koji je do maloprije osjećao pri svakom pokretu zamijenio je ponovo probuđeni nagon za preživljavanjem.
Osjetio je zvijer koja se približava. Nije bio siguran da li su zvuci odjek njegovih misli ili upozorenje iz svijeta tame, ali podigao je pušku, ubacio metke i istrčao napolje.
Puška mu je je čvrsto prijanjala u ruci; vrh cijevi bio je svježe premazan i čekao je da iz njega sijevne plamen. Pitao se da li jedini čuje vučje zavijanje. Načulio je uši i slušao. Iz pravilnih taktova vjetra izdvajao se pokoji šum; lomljenje grančica ili lavež psa. Svjetla seoskih kuća polako su se palila. Brecajući se na svaki zvuk, okrenuo se na drugu stranu, i pogledom tražio štalu. Napivši se, zaboravio je na ovce. Znoj mu je kapao niz vrat pri pomisli na zube zarivene u vunu ili meso.
Šunjanjem je došao do šupe za drva. Jeziva tišina izoštrila je sva čula, tako da je okolina u njegovim očima imala više dimenzija nego u stvarnosti.
Dlanom obrisavši tečnost koja mu je curila niz čelo vidje da se ne radi o znoju. Krv iz posjekotine na glavi tiho je kapala i prljala obraze. Stegao je kundak i ovlaš položio prst na okidač.
Kao da je posmatrala šta čini, zvijer zaurla. Zavijanje je probijalo sve brane u njemu. Uperio je cijev u prazno i opalio. Bljesak ga je zaslijepio, a škrgut zuba bubnjao u ušima. Izgubljenih refleksa ponovo je zapucao. Čaure su padale po zemlji, odzvanjajući o beton.
Stvorenje koje ga je progonilo bilo je istinsko čudovište. Dodirivalo ga je , šaputalo ime, ali ništa nije osjećao. Ispalivši još nekoliko metaka otrčao je na drugu stranu dvorišta. Džepovi su mu bili prazni; rezervna municija ležala je rasuta u travi i blatu. Užarena cijev ohladila se, te je ponovo bio goloruk. Vuk koji se prijeteći približavao bivao je glasniji i smjeliji. Sakriven u sjenama vrebao je Pitera. Povremeno bi se oglasio, tapkajući u mraku. Ali njegov demonski sjaj ležao je u raljama tame, vukući ljudskost u pakao.
Tražeći kutiju sa mecima koju je davno potrošio, osjetio je kako mu hladan vjetar probija prsa. Na starom putu koji je poznavao poput vlastitog dlana, nekoliko metara ispred njega stajao je vuk. Debelo krzno na mršavom tjelu izgledalo je opčinjavajuće i zastrašujuće u isto vrijeme. Svakim udisajem koji je pravio dok je, dahtajući gledao Pitera, kao da je vukao prirodu sa sobom. Lišće u krošnjama počelo je isparavati kiselasti miris, sličan užeglom tamjanu, a plavi pojas beskonačnosti iznad njih dobijao je nijanse modro plave boje, sa crnim prelazima, nadvijenim pravo nad njima.
Strah je zamijenio mistiku koju je osjećao gledajući vukove krvave oči dok je, približavajući mu se, gazio travu. Srce mu je počelo jače kucati od pogleda na stisnutu vilicu niz koju je curila slina. Šiljate uši su zaigrale, a iz utrobe samotne životinje ispušten je krik, sličan vrisku zarobljenih u paklu. Na smrt preplašen, Piter je zatvorio oči, razmišljajući o šumi kao posljednjem počivalištu, beživotnom tijelu prekrivenom lišćem i korijenjem. U glavi su mu se javile slike nadgrobnih spomenika i raspadnutih ljudskih tijela. Otvorivši oči, vidje vuka koji je stajao na korak od njega. Proteklih dana izjedala ga je želja da vidi njegove nemilosrdne čeljusti i gladne oči. Sada, stojeći pred njim, ličio je na čovjeka koji na samrtnoj postelji saznao da je dobio na lotu. Poražavajući zvuk ništavila parao mu je uši. Pogledao je oko sebe i spazio oči divlje zvijeri kako ga gnjevno promatraju.
Mlaz krvi potekao je niz vučju vilicu. Zlokobna jeza paralisala mu je tijelo, ostavljajući ga ukočenog na milost i nemilost moćnijem stvorenju. Na momenat, začuo je tišinu.
Potom glas svoga oca, dječiji plač fijuk vjetra.
U vazduhu se osjetio miris baruta i zadah smrti.
*** KRAJ PRIČE ***
