Sunčevi zraci probijali su se kroz zavjesu na starom prozoru, budeći Pitera. Mamurluk prethodnog dana tresao mu je glavu, a očni kapci bili mu teži nego inače. Navukavši farmerke zakačio je Glok za opasač koji je čamio na stalku za odjeću. Umjesto da opere zube, zario ih je u svježu jabuku, nadajući se da će prekriti zadah.
Otključavši štalu, ustuknuo je pred blejom ovaca. Nekokoliko bala slame bilo je poredano uz ciglene zidove, dok je ostatak bio prosut po podu i služio za održavanje temparature. Stado je bilo zbijeno u lijevom uglu. Vežući zvona na ovcu predvodnicu, odupirao se smradu izmeta i vonju vune.
Dok su išle ispred njega, Piter je razmišljao o strahu koji su ovce osjećale kada su se našle pred opasnošću. Zamislio je njihove bespomoćne poglede na oštre očnjake i krvožedne oči koje im se približavaju.
,,Da nije malo prekasno za ispašu?’’, povika glas koji mu prekide tok misli
Dok su se približavali jedan drugom, Piter osmotri priliku koja mu se približavala. Bio je to Karlos Valdez, meksički doseljenik za koga je Piter uvijek mislio da je tipičan predstavnik meksičke kolonije američkog istoka. Ispod crnog šešira virilo je visoko čelo i upečatljiva, uredno podšišana brada. Zelena kabanica i radničke pantalone prekrile su mu okrugli stomak kojim se Karlos ponosio. Na ramenu mu je bila okačena puška, ukrašena srebrnkastim ornamentima. Iako je čitav život proveo u Merilendu, svakim svojim pokretom otkrivao je južnjački temperament.
,,Uspavao sam se.’’, reče Piter ležerno, ,,Ali izgleda da je pravo vrijeme za lov.’’
Skinuvši pušku sa ramena, Karlos je odloži, kundakom prema zemlji. Rukama se naslonio na cijev i uzdahnuo.
,,I ne baš.’’, dodade turobno, ,,Šuma je užasna. Blato je svuda. Htio sam uloviti par fazana, ali ne mogu se boriti sa kaljačom.’’
Piter spusti pogled na Karlosove čizme. Sa blatom do gležnjeva i ispucalim pertlama izgledale su kao da će se svakog trena raspasti.
,,Koliko duboko si išao u šumu?’’
,,Možda dva kilometra od prelaza na potoku.’’
Podigavši ruku, Karlos pokaza u smjeru nepregledne listopadne šume čiji su se vrhovi njihali na vjetru. Skidajući šešir sa glave, rukavom obrisa čelo.
,,Čuo sam da si ostao bez dvije ovce.’’
,,Juče. Obje su zaklane.’’
Osjetivši nemir u Piterovom glasu, Karlos namršti obrve i stisnu cijev puške, ,,Znaš li ko ih je ubio?’’
,,Divlji psi.’’, odgovori odlučno, prećutavši Bilovu teoriju o vuku.
Odmahujući glavom, Karlos se namršti, ,,Ne sjećam se da sam spazio divlje pse u okolini.’’
,,Izgleda da su se skoro pojavili. Ovce su juče pobijene.’’
,,Ako je to slučaj…’’, zamisli se Karlos, pucnuvši prstima, ,,Ne moraš se više brinuti. Oni brzo odlaze sa jednog mjesta na drugo. Možda su već u nekom drugom selu.’’
Zlobni osmjeh obreo se na Piterovom licu. Oblizavši usne, rukom pređe preko jakne, opipavši Glok. Porodično imanje sada mu je bilo jedino blago. Napad na stado doživljavao je kao ličnu uvredu. Bilova priča o vuku koji ne može odoljeti porivu uvukla mu se u misli. Zamišljao ga je kao svog protivnika, demona u blizini civilizacije koji vreba u sjenkama, čekajući ljudsku neopreznost. Želio je vuka samo za sebe kako bi provjerio da li su legende o vučjoj mudrosti dovoljne da se suprostave pištolju.
,,Nadam se da je tako.’’, odvrati mirno, ,,Slušaj, Karlose, moram ići. Moram odvesti stado na ispašu. Srećno s lovom.’’
Vrativši šešir na glavu, Karlos ponovo podiže pušku na rame. Osjetio je nešto neobično u Piterodom držanju, ali bio je preumoran da dokuči šta.
,,U redu, čovječe. Ako opet vidiš divlje pse, zovi da pucamo.’’
Žuborenje potoka naglašavalo je Piterovo hramljanje kroz gustu travu. Ostavivši ovce da pasu, spustio je gornji dio trenerke na tlo, ne primjetivši da je desni rukav iscijepan. Tempartura je rasla kako se Sunce približavalo zenitu, a znoj mu se cijedio niz potkošulju.
Bijela laž koju je rekao Karlosu obigravala mu je u mislilama, tjerajući ga dublje u šumu. Na mjestu gdje je pronašao ovce sada su bili samo tragovi krvi. Crvene barice su presušile, a komadi vune bili su razvučeni svuda okolo. Dugačkim koracima ulazio je dublje u srce šume. Okrenuvši se, spazio je da je pašnjak nestao s vidika. Nekoliko sunčevih zraka koji su prodirali kroz guste krošnje obasjavali su tlo. Blatnjavi puteljci između drveća bili su ispresjecani lišajevima i pečurkama.
Razgledajući ispred sebe, tražio je tragove. Nisko rastinje bilo je ispreturano i izlomljeno. Čučnuvši, prstom je razgrnuo zemlju. Vene na čelu počele su da mu pulsiraju od prizora tragova pred kojima se našao.
Ljudske stope duboko usječene u blato vodile su dalje u šumu. Piter poželi da se vrati nazad, uplašen da ne izleti pred cijev nekog lovca koji jutros luta šumom u potrazi za plijenom.
Začuvši šum, podigao je glavu. Kažiprst mu je bio u blatu, ispitujući dubinu tragova. Zemlja je bila svježa, ali tragovi su djelovali starije.
Odlučio je rizikovati i krenuti dalje.
Šuma je bila mračna. Osvrćući se, osluškivao je okolinu. Poj ptica promaljao se u granama, a huk vjetra vijugao je među stablima. Spuštajući ruku na opasač, Piter se uspravi. Pogled mu je bio na nekoliko metara udaljenom žbunu, iz kojeg poče da izbija zvuk nalik na režanje. Otkočivši Glok, osmatrao je okolinu. Visoka stabla bila su poredana oko njega; nalazio se u krugu iz kojeg nije bilo izlaza. Režanje u grmu pretvori se u divlji lavež. Odjednom nije čuo ništa drugo. Zakoračivši nazad, vratio je Glok u futrolu i počeo trčati.
Prizori smeđih kora prošaranih pokojim zelenim detaljem sijevali su mu pred očima. Čitavo tijelo mu se treslo dok je tražeći spas obilazio drveće. U glavi je čuo samo vlastito dahtanje. Nije znao da li biće iza njega laje ili zavija. Zamišljao je Gospodara smrti koji ga progoni, sa crnim velom preko lica i dugačkim srpom, dovoljno oštrim da mu jednim zamahom presječe konce života.
Trčao je skoro kilometar. Sagnuvši se, oborio je šake na koljena, smirujući podrhtavanje. Dok je jurio, razmišljao je da zastane, okrene se nazad i zapuca. Imao je dovoljno metaka. Ali nešto mračno i zloćudno ga je gonilo naprijed.
Ponovo začuvši režanje, nastavi trčati.
Došao je do drugog kraja šume. Dugačka plaža, prepuna brdskog kamenja nalazila se tik ispod usječka, koji je iz šume vodio do rijeke. Veliko stablo je ležalo oboreno. Krošnja mu je bila uronjena u vodu; talasi brzaca su je zapljuskivali. Zastavši pred vodom, Piter osjeti kako talasi ispiraju blato sa đonova. Kilometarski niz plaže išao je u oba smjera. Viseći most bio je na oko tri kilometra od tačke na kojoj je stajao. Nabujala rijeka harala je između obala, hladnoćom odbacujući svakog ko joj se približi. Ali nije bila glasnija od zavijanja šumskih zvijeri.
Snažna glavobolja obuze Pitera. Pao je na koljena, sve vrijeme osluškujući zavijanje.
Činilo se da je zvjer blizu.
Pokušao je ustati, ali vrtoglavica ga obori nazad na tlo. Dok je padao činilo mu se da osjeća kako mu nešto pritiska leđa.
Pad je bio težak. Udario je glavom o kamen. Pred očima mu se zacrnilo, a zavijanje napokon prestade.
*
Suton nad selom spuštao se ranije, nagovještavajući kraj ljeta. Kao i svake večeri, Piter se igrao na prostranoj livadi, vježbajući slobodne udarce i driblanje loptom. Uživao je sam na svježem vazduhu, u mjestu gdje nije imao mnogo vršnjaka za igru, ali sa dovoljno slobode za nesputani duh jednog desetogodišnjaka.
Zamišljajući sebe na velikom stadionu pred glasnom publikom, Piter se zanio i loptu šutnuo visoko u vazduh. Dok je letjela, pokušao ju je stići, trčeći niz livadu, ali silina udarca njegovu omiljenu igračku odbacila je dalje od mjesta gdje livada završava.
Lopta se našla u šumi.
Pazeći da ga neko iz dvorišta ne vidi kako ulazi u šumu, Piter se izgubio u među gustim drvećem, tražeći loptu.
Vlažan vazduh i hladnoća u srcu mračnog zelenila učiniše da Piterovi zubi bezvoljno zacvokoću. Iz krošnji se čulo cvrktuanje ptica, a lom grančica pod njegovim stopama odjekivao je šumom.
Poslije nekoliko minuta razgledanja šume, zaglavljen između dvije grane, Piter ugleda okrugli predmet crnobijelih šara. Nasmiješivši se, pohita ka lopti. Izvukao je loptu, pazeći da ne ogrebe ruke o trnje.
Sa čitavim bićem usmjerenim na loptu, Piter nije obratio pažnju na nagli prestanak ptičijeg cvrkuta, niti na lomljenje grana koje se iz daljine sve više približavalo.
Podigao je pogled tek kada mu se učini da je začuo režanje.
Srce mu je u trenu počelo preskakati, te je zaboravio na loptu. Skočio je unazad i potrčao.
Nije vidio ništa neobično.
Poželio se vratiti po loptu, ali iza velikog hrasta pojavi se zvjer otvorenih čeljusti, sa pljuvačkom koja se sliva na zemlju.
Nakostriješenog krzna sa zlom u očima Piteru se približavao vuk.
Dječak se nije mogao pomjeriti. Dok se zvjer približavala zamišljao je njegove zube kako mu kidaju vrat i vade srce iz grudi.
Počeo je plakati. Dozivao je majčino ime, a vuk je polako igrao oko njega, kao da uživa u predstavi straha.
Niz Piterove nogavice potekoše mlazovi. Nije osjećao sram jer se umokrio. Srcem mu je vladao strah. Više nije bio svoj.
Vuku je naizgled dosadilo igranje. Režao je glasnije i sada je bio na par metara od Pitera. Osjećao je zvjerski zadah iz vučjih usta. Zatvorio je oči i počeo ridati.
Proteklo je nekoliko trenutaka najbolnije tišine, a onda mu miris baruta zapara nos. Pucanj odjeknu šumom, a divlji krik se začu. Nakon njega tišina.
Piter je otvorio oči i još uvijek skamenjen od straha jedva okrenu glavu i vidje očevo lice kako sa uperenom puškom stoji iza njega.
Vuk je ležao mrtav. Sa njegovog čela curila je krv.
Piter je polako dolazio k sebi i osjećao zahvalnost.
Zaplako je još jače, a onda potrčao ocu u zagrljaj.
*** KRAJ DRUGOG DIJELA ***
*** DRUGI DIO ČITAJTE U SUBOTU, 20.45h ***
