Džon je ušao u halu posebno izoliranu da bude kancelarija call centra. Između istovjetnih redova stolova pronašao je svoj računar obilježen brojem 111 i sjeo na stolicu. Bijele košulje u kombinaciji sa crnim hlačama i kravatama koje su nosile njegove kolege odgovarala je njegovoj odjevnoj kombinaciji. Kompletan sistem računarske opreme i osvjetljenje, kancelariji su davali blijed, sterilan izgled.
U ruke je uzeo prodajne letke, uključio monitor i pročistio grlo. Na pozivnoj listi nalazilo se hiljade imena. Džon pogledom zahvati šefa koji se vrdao među redovima online prodavača. Kukasti nos i prazne oči posmatrale su svaki pedalj kancelarije. Kada opazi da mu šef uzvraća pogled, Džon spusti oči, osmjehnu se i okrenu prvi broj.
,,Kozmetika Bijeli labud. Gospođo Smit, imate li pet minuta za razgovor.’’
,,Imam.’’, odgovori glas s druge strane
,,Da li ste zainteresovani za kompletan tretman kozmetikom našeg proizvođača po promotivnoj cijeni?’’
,,Možda.’’
Šeretski osmjeh preletje preko Džonovih usana, te nešto zabilježi u svesku.
,,Paket uključuje dva šampona, regenerator za kosu, noćnu i dnevnu kremu, te kao poklon naš vrhunski gel u pakovanju od 500 gr.’’
,,Kolika je cijena?’’
,,Samo $56,99’’, reče Džon i prekrsti palčeve
Na drugoj strani nastade tišina.
,,Gospopđo Smit, pošto ste mi prva mušterija danas, ubaciću posebno još jedan regenerator i promotivni poklon, češalj za kosu. Naši proizvodi su vrhunski, do sada brojimo samo zadovoljne korisnike.’’
Jeza prođe niz Džonova leđa dok je jednom rukom zaklanjao mikrofon da gospođa Smit ne čuje uzdahe, dok je drugom u pretraživaču gledao izvještaj o kancerogenim djelovanjima proizovda koje je prodavao. Pogled mu još jednom odluta na šefa, te se vrati poslu.
,,Odlučila sam. Pristajem. Plaćenje je…?’’
,,Po preuzeću’’, prekinu je Džon, ,,Obećavam da ćete biti zadovoljni.’’
Računar je bilježio pozive još punih devet sati. U maloj svesci Džon je upisivao brojeve koji su bili primječivi, ali neodlučni, te kojima je bilo potrebno još nekoliko poziva da ih ubijede u prodaju. Računarski sistem je bio podešen da automatski bilježi okončane prodaje. Na drugom listu upisao je imena ljudi koji su se deklarisali kao nezainteresovani. Njihov spisak išao je u odeljenje lične prodaje. Kompanija ništa nije prepuštala slučaju. Sirena je uskoro označila kraj radnog vremena. U isto vrijeme, Džonov telefon zazvoni. Pokupio je stvari, plaho pozdravio šefa I izašao.
*
Grupa mladića sjedala je u separe, kada je Džon ušao u lokal. Laganim korakom obišao je stolove od jeftine iverice i krenuo prema separeu. Sa zidova su visjeli obješeni ramovi ispunjeni amaterskim fotografijama. Na zidu pored toaleta nalazila se tabla za pikado, a konobarica je vikala na igrače da ne prosipaju pivo po pločicama. Enterijer kafića bio je drugačiji od njegove kancelarije, ali izrazi na licima koja je posmatrao bila su identična onima iz kancelrije. Usput naruči pivo i sjede u separe.
,,Zašto kasniš?’’, upita Majk i pruži mu ruku.
,,Dugačak dan.’’
Pored Majka, za stolom je sjedio Trevor. Obojica su radili u poštanskom saobraćaju. Trevor je bio tridesetogodišnji crnac sa jednim okom, dok je Majk dolazio iz siromašne bijelačke porodice sa kraja grada. Polako je ulazio u kasne dvadesete, bez namjere za ženidbom, ali uvijek u kratkim vezama. Trevor je s druge strane prije par mjeseci objavio vjeridbu.
,,Jesi li prodao šampone?,, upita Majk
Džon otpi gutljaj piva. Trudio se potisnuti osmjeh kojim je pokušavao šarmirati mušterije. Glavom su mu odzvanjale riječi sa trening seminara za prodaju ,,Osmjeh se vidi i preko žice’’. Pogledao je prijatelje ponovo i pribrao se.
,,Sve.’’
,,Ej, Džoni.’’, uključi se Trevor u razgovor, ,,Kada ćeš naći neku trebu? Ja se ženim, trebaš mi na svadbi u paru sa nekim.’’
Val vrućine obli Džona. Skupivši obrve otpio je još piva, te stavio ruke na koljena da sakrije drhtavicu.
,,Ali..’’, prozbori tiho, ,,Ni Majk nema djevojku.’’
,,Majk uvijek nešto privodi. Ne bih se iznenadio da se na svadbi pojavi sa dvije plavuše pod rukom. Je l’ tako, Miki?’’
Majk se isceri, dok se Džon na tren zacrveni. Želio je otpiti još piva, ali već je bio pri kraju čaše.
,,Moraš nešto naći.’’, ubaci se Majk
,,Pa… Imam jednu.’’, odgovori Džon, ,,Nije baš djevojka, ali ide prema tome.’’
,,Opa!’’, viknuše u glas, ,,Ne hvališ se.’’
Posramljen, Džon se sjeti da je jedina žena sa kojom je prozborio više od pet riječi poslednjih dana Džejn sa portirnice.
,,Viđamo se već desetak dana.’’, odsječe Džon, ,,Ali ne mogu vam više reći. Za sad.’’
,,Tako treba, Džone!’’, reče Trevor i potapša gap o ramenu
,,Reci nam, jesi umakao?’’, upita Majk
Pocrvenivši, Džon obuhvati čašu dlanom. Zglavci mu preblijediše
,,Nemojte o tome, molim vas.’’
,,Jesi, umakao si! To majstore!’’, dreknu Majk, ,,Konobarice još jednu turu!’’
Izraz na Džonovom licu mijenjao se svakom novom riječju koju bi izgovorio. Povremeni osmijeh mijenjao je bezizražajnim pogledom. Spuštao je pa podizao pogled pod uticajem piva. Dok je pričao, osjećao je kao da se penje klizavim zidom bunara čiji je vrh bio udaljeniji svakim novim uzdahom. Propadao je sve dublje kako su se riječi nizale. Poslije nekog vremena se predao i uživio u priču. Po izrazima prijateljevih lica vidio je da mu vjeruju. Nastavio je svojim tempom u ritmu njihove muzike.
*** KRAJ PRVOG DIJELA ***
*** SLJEDEĆI DIO ČITAJTE U SUBOTU, 20.45h ***
