Ovacije iz dvorane probijale su zidove, ali sreća koju su nosile ostala je van sobe koja je služila kao svlačionica. Džoš Timons sjedio je na željeznoj klupi raštimanih nogara. U ruci je držao mobilni telefon. Listajući kontakte, shvatio je da u imeniku nema nijedne osobe koju bi mogao pozvati da joj saopšti da će u narednih sat vremena biti mrtav. Naslonivši glavu na zid, iz torbe je izvadio rukavice za borbu. Jarko crvene boje, podsjećale su ga na sve što je doživio u ringu. Šest godina bavio se nezakonitim boksom, nemilosrdno prosipajući krv protivnika u ringu. Zbog svjetle kože i riđe brade kladioničari su mu dali nadimak Krvnik sa sjevera. Drugi borci su znali da će prvo spuštanje garda pred njim završiti fatalnim padom.
Skrenuvši pogled nazad u torbu na dnu je ugledao fotografiju. Mladić vedrog osmjeha i krupnih očiju gledao je u njega. Kosa mu je bila raštrkana u nekoliko smjerova. Izgledao je kao da je ustao iz kreveta. Vraćanje u prošlost natjeralo mu je suze u oči. Deset godina stariji, bio je obrijan do glave, lica ispunjenog borama i šavovima kojima su nespretni ljekari prekrivali ožiljke. Sada je bio poput starog ormara u koji je stavljao opremu za boks: oanđao i koroziran; rđa je prostrela plašt preko nekada sjajnog lica.
,,Ej, Dž., spreman za makljažu?’’, piskavi glas promoli se uz škripu vrata. Bio je to Met Devons, organizator uličnih borbi koji je povremeno trenirao Džoša. Široka trenerka bila mu je debelo ispod pojasa, a dres sa K1 motivima padao mu je preko ramena.
,,Valjda.’’, odgovori Džoš, odloživši fotografiju nazad u torbu. Ustao je i navukao rukavice. Trake oko zglobova su bile prečvrsto vezane; trik kojim je smanjivao trnce u šakama.
Met zakorači ka njemu, pomogavši mu da skine mantil. Bio je to svileni primjerak, krojen u plavo-bijelim nijansama. Na leđima je bio izvezen natpis ’’Ubica jakih’’, Džošov zaštitni znak. Iako su se krili u sjenama podzemlja, kladioničari su poznavali značaj dobrog marketinga.
,,Ispiši im definiciju bola.’’, procijedi Met kroz zube, ’’Igraj lagano ispočetka, kreći se po ringu i primi nekoliko udaraca. Sačekaj da se otvori i uđe ti u domet. Onda ga uništi.’’
Većinu mečeva Džoš je dobijao kroz nokaute. Metovo savjetovanje svodilo se na korišćenje Džošove krupne konstitucije: nekoliko rundi bi primao udarce i potpaljivao navijanje publike, a onda bi sa par brzih direkta načinjao protivnike, uništavajući im abdomen. Kada bi gard konačno pao, desnim krošeom bacao je borce na koljena. Slavlje je uglavnom počinjalo prije sudijinog zvižduka za kraj. Posmatrajući Meta kako razlaže strategiju, Džoš je razmišljao o putu kojim ga je sudbina vodila. Prije nekoliko dana otišao je kod doktora, žaleći se na glavobolju. Bijeli mantili množili su se kraj njega, a zloslutni osjećaj rastao je sa svakom novom analizom kojom su ga podvrgli. Izrazom žalosti i rukom podrške na ramenu saopštili su mu da su hematomi na mozgu uznapredovali. Svaki udarac ili naprezanje značio je korak bliže kovčegu.
,,Met!’’, povika Džoš, razbijajući mozaik misli o ringu kao posljednjem počivalištu, ’’Poješću ga!’’
Ušavši u ring, Džoš rukom zasiječe vazduh, spremajući se za razmjenu udaraca. Tokom godina na koži je razvio sloj tkiva, namijenjen teškim napadima sa druge strane. Borilački sportovi uglavnom su se svodili na izbjegavanje udaraca i onemogućavanje protivnika da udari. Boks je bio drugačiji; rezervisan za one koji grle bol i ne gnušaju se ukusa krvi. Svaki otisak rukavice na grudima i licu doživljavao se kao još jedna stepenica do uspjeha. Najbolji bokseri bili su i najveći mazohisti.
Čovjek pred kojim je stajao imao je dugu plavu kosu, uvezanu u pletenicu. Nadlaktice su mu bile ispunjene tetovažama , a brazde od posjekotina miješale su se sa starosnim borama na njegovom licu. Bio je sitniji od Džoša, ali svakim pokretom pokazivao je raskoš brzih udaraca.
Organi se pomijeriše od prve serije napada. Stegnutog stomaka, Džoš se kretao po ringu, stopalima povlačeći poteze kao plesač na zagrijavanju. Ruke je držao visoko, stvarajući utisak da se bori strastveno kao na početku karijere. Brod mu je tonuo, ali poput orkestra na Titaniku, namjeravao je otići dostojanstveno – barem u očima drugih.
Vid mu je bio zamagljen, te je sve teže izbjegavao udarce. Publika je urlala, kladioničari su mahali sveskama, proklinjući ga jer ne uzvraća udarac. Prebacivši težinu na lijevu nogu, zamahnuo je prema protivniku, probijaći gard. Drugom direktom poslao ga je na konopce. Približio mu se tek toliko da mu da vremena za uzvraćanje, što ovaj i učini. ’’Džoš!’’ začuo je glas iza sebe, osjećajući kako se zaštitna guma u ustima pomijera. Progutao je krv nakupljenu na jeziku i duboko udahnuo. Protivnik je uzvratio svom snagom, tjerajući ga u odbrambeni stav. Znoj mu je curio niz glavu i se slivao u očne duplje. Sijevanje rukavica koje su ga udarale u glavu baciše ga u tamu. Pred sobom je vidio dugačku poljanu, ispunjenu mermernim pločama. Na njima su bila ispisana imena. Na sredini je postavljena mala kapela pored koje je stajala najveća ploča; njegovo ime bilo je uklesano na njoj, a ispod se nalazila iskopana raka.
,,Diži jebene ruke gore!’’, vikao je Met iz pozadine. Ozlojeđenost mu je izbijala iz svake pore dok je bijesno udarao po parteru
Povrativši ravnotežu, Džoš zakorači u sredinu ringa i dalje trpeći žestoke udare. Znao je da sa nekoliko teških bombi može srušiti čovjeka sa pletenicama, ali alternativa mu je bila smrt u bolničkoj postelji. Svi koji su ga gledali, smatrali su ga herojem. U svijetu podzemnog boksa bio je cijenjen poput ratnog veterana u istorijskim knjigama. Želio je ostaviti takvu uspomenu u svijetu sjenki. Još jednom je udario, ali ne dovoljno jako; protivnik se vratio. Bolovi su postajali sve jači, Džošovo tijelo sve slabije. Gornja usna mu je bila razderana, a krv je polako tekla iz slijepoočnice. Moment u kojem se namjestio za novi udarac bio je koban. Aperkat mu je pogodio bradu, oborivši ga na parter. Potiljkom je udario u tlo, osjećajući kako mu krv struji kroz glavu. Hematom je pukao, te ga je svijest polako napuštala. Otvorio je usta da nešto zausti, ali sve što je čuo bili su uzdasi – nijedan nije pripadao njemu. Htio je šapnuti da je sve išlo putem kojim je oduvijek moralo; trebao je sudbinu da je okrivi, ali znao je da noć u kojoj je prestao biti šampion stvorena njegovim rukama.
Zaklopivši kapke ponovo se našao u poljani. Noć je bila mračnija no maločas, ali jarko bijelo svjetlo dopiralo je iz rupe u zemlji. Zamahnuo je prema njoj, ali novi udarac ga zakuca na pod. Vilica mu je pukla na par mjesta; ring je bio okupljan krvlju. U bezsviješću jasno je vidio svoj odraz u jami. Tijelo mu je bilo mirno i svjetlucavo, a šake su gorjele jače od ostatka. Otkucaji srca prestaše. Smrt je nosila rukavice.
*** KRAJ PRIČE ***
