Noćni autobus kružio je gradom, kupeći posljednje putnike. Miki je sjedio na naopako okrenutom sjedištu, gledajući kroz zadnji prozor autobusa. Noćas je pojeo dupli hamburger sa prilozima; okus čilija još je osjećao u ustima. Gradski život ostajao je iza njega dok je posmatrao rapsodiju svjetla pomiješanu sa pješacima koji su tumarali gradom. Misli su ga odvele u prošlost, u davninu života. Pitao se kada je bio srećan. Možda dok nije imao noćne more? Doktor mu je prepisao lijekove i rekao da su košmari način da se um odbrani od svakodnevnog stresa. Miki mu nije povjerovao.
Dlanom je prelazio preko korice knjige koju je čitao. Naslov ,,Prodavnica čuda’’ djelovao mu je primamljivo. Često je poželio da se čudo desi, ali prodavnica čuda bila je zatvorena za njega. Nije mario. Stavio je knjigu na sjedište pored sebe, nadajući se da će nekome pomoći. Bio je dovoljno pametan da prepozna kraj. Nije želio mrziti sreću, srećne ljude ponajmanje. Znao je da sam ne može biti srećan, pa se obreo u ovu noć.
Ustao je i ovlaš pritisnuo dugme za izlaz. Autobus je ušao u stanicu, a Miki je podigao ruku i ovlaš mahnuo vozaču koji ga je gledao u retrovizoru. Vozač je izgledao zbunjeno. Miki je izvio usta u smješak i izašao. Hladan vazduh kidao mu je obraze. U hodu je shvatio da je mu zimska temparatura godi; imao je volje i želje da stvara. Godinama se nije osjećao tako, ali na forumu za depresivne gdje je bio aktivan rekli su mu da će se osjećati tako ove noći. Zbog toga su ga i molili da ostane unutra. Po prvi put, Miki je odlučio ne poslušati druge.
Korak ga je vodio naprijed, a misli u suprotnom smjeru. Cijelim bićem osjećao je osude i grube riječi drugih. Znao je da sve radi na poluispravan i nedovoljan način. Školu je tako završio, a posao nakon toga nije popravio situaciju. Sjetio se djedovih riječi: ,,Kako te kolijevka zaljulja, tako te lopata zakopa.’’ Ispočetka nije vjerovao u tu izreku, smatrao ju je starinskim načinom prihvatanja lošeg života. Borio se protiv toga, da bi u međuvremenu uvidio da je starina bio u pravu. Miki nikada nije postigao nikakav uspjeh, tavorio je u krdu prosječnih, krdu koje je često bilo ispod te granice. Šta god bi učinio, nije se mogao pomaknuti. Povremeno je slušao priče o onima koji su uspjeli: neke je i upoznao, ali spoznaja je dovela do uviđanja da nije tog kova. Ubrzo je odustao. Jedina djevojka koju je imao smuvala je njega, jedini gol na školskom fudbalu dao je slučajnim šutom. Čitav život mu se ponavljao u tom ciklusu. Zbog toga je noćas riješio da uspije.
Krstareći splav prošao je tačno ispod mosta kada je Miki došao do sredine. Vjetar koji je dolazio sa rijeke probijao mu je vjetrovku, lice mu je bilo crveno, a oči pune suza. Sa ramena je skinuo ruksak i stavio pored sebe. Sve stvari osim lične karte koju je strpao u jaknu, spremio je u taj ruksak. Duboko je udahnuo i zasmijao se. Nije vjerovao da će doći do mosta. To je bio trenutak koji će odlučiti da li je samo folirao, ili je nož nesreće tako duboko zariven u njega da je zaista presjekao arteriju života.
Sjetio se svog nedavno preminulog prijatelja. Jedna greška na autoputu odnijela je njegov mladi život. Miki je patio za njim sve do noćas kada je počeo osjećati njegov duh kako ga zove k sebi. Možda je to sve bila njegova mašta, način da se ohrabri, ali nije mario.
Vjetar ga je skoro oborio nazad na beton kada se popeo na ogradu mosta. Stajao je u mjesto, raširenih nogu, gledajući talase. Svjetlucali su što od odsjaja zvijezda, što od vještačke rasvjete. Miki se nasmijao izgledu vode koja je imitirala zvjezdano nebo. Misao da će još malo biti njegov dio nabacila mu je osmjeh na lice. Na trenutak se taj osmjeh pretvori u histeriju i strah. Srce mu poče snažno lupati.
Uprkos tome ostao je nepokoleban. Htio je noćas biti pobjednik. Znao je da jedino van ovoga svijeta može biti slobodan. Udahnuo je duboko, raširio ruke i otisnuo se u vazduh.
Letio je.
Vjetar ga je pripremio za pobjedu. Drugi su pričali da vremenski treptaj od skoka do pada u vodu donosi prosvjetljenje; rješenje svih problema skakača. Miki to nije osjetio. Osjećao je sreću.
Konačno je pobijedio.
Ledeni talasi prihvatiše ga. Plutao je nošen njihovom snagom. Tijelo mu naglo poplavi, a grcaje na usnama zamijeni tišina. Postao je dio zvjezdanog neba u riječnom ogledalu.
Konačno je bio slobodan.
Konačno je uspio.
Konačno.
