DAVORKA FLEGO rođena u Pazinu 1961. godine, sa mjestom boravka i prebivalištem u Zamasku, Pored Motovuna. Udana , majka je dvoje djece koja su centar njezina svijeta. Piše pjesme na čakavštini i hrvatskom standardnom jeziku .Za sada , svoje pjesme objavljuje u zajedničkim zbirkama jer voli druženja sa ljudima koji imaju iste interese…pjesništvo. Kada ne piše, slika. Članica je Društva likovnih stvaratelja iz Pazina. To je način na koji ona provodi svoje slobodno vrijeme . Inače je možete pronaći u malenom obiteljskom hotelu Lovac u Pazinu, koji već petnaestak godina vodi sa svojim suprugom ,ili u njihovim maslinicima pored Motovuna sa kojih nam proizvode vrhunsko ekstradjevičansko maslinovo ulje…
(još jedan ) tramvaj zvan čežnja
možeš li poreći da smo se voljeli
iako nikada nismo sve što smo možda htjeli
nismo se nikada službeno upoznali
samo su nevidljivi pogledi letjeli
između podivljalog light showa ručne izrade
preko rasplesanih oznojenih tijela
na terasi otočkog hotela
uz preglasnu muziku lokalnog benda
nekih tamo davnih godina
nismo šetali uz more , brojali valove
ni zajedno gledali zvijezde
niti smo bosi koračali po mokrom pijesku
nisu mi drhtala ramena od studeni i čežnje
nismo zajedno sjedili u prepunom autobusu
i nisu nam se ramena nikada dodirivala
a kamo li koljena
ja nikada nisam dobila tvoje pismo
ti nikada nisi usnama sa moga lica obrisao suzu
i nismo satima hodali obilazeći galerije
niti se ljubili u kinima
nismo na pustim trgovima hranili golubove
tražeći one koji se kao i mi
ljube
a možeš li poreći da smo se ljubili
kao što dan ljubi noć
more nebo na obzorju
sunce mjesec na zalasku dok se utapa u crvenilu
kao što se ja utapam u ovoj prolaznosti
koja nam sve više
obećaje zaborav
dogodi li se to
hoćeš li svejedno moći poreći
da smo se voljeli
tako nježno
da sjena te nepostojeće
izmišljene ljubavi
još lebdi
poput fluida
nad našim mrtvim tijelima
Gradom noću padaju sjene …
Gradom noću padaju sjene
tihom ulicom , evo i mene
Upijam noćna svjetla bez straha
ni jednom nisam ostala bez daha
Gledam iz tame prazne ulice
prođe i neko nepoznato lice
Odjednom, mrak se spušta na me
pada mi neki teret na rame
Vijugam k’o sjena ispod mračnih stuba
kroz sumnjivu vežu morat’ ću proći
ništa mi nije , nisam slaba
idem tu proći , ne bojim se noći…
ptica u visini
pusti
(tuga i samoća nisu ništa)
preletjeti će ptica
pustinjom
sa grančicom masline
u kljunu
ti ćeš znati
kome leti
nije srce samo dokle kuca
odjekuju pustinjom
bubnjevi
ja ću čuti
okom ptice vidjeti pustinju
dotakni zrnce pjeska
ja šetam po tvome dlanu
pogledaj
pticu u visini
i
pusti
(tuga i samoća nisu ništa
naspram ove odvojenosti)
