Mi smo one koje nosimo bol
I smiješimo se kao da je nema,
Uzdignute glave hodamo kroz život
I osmijehom lomimo svaku nit problema.
Mi smo one koje skrivamo suze,
Čak i onda kad nam srce plače,
Naše drugo ime je hrabrost,
Jer i od najveće boli mi smo jače.
Žene lavice, tako nas zovu svi,
Našu snagu teško je srušiti,
Čuda stvaramo, iako nas boli duša,
Puno puta život neće da nas sluša.
Žene lavice, dušom se borimo,
Sretne smo što postojimo,
I nema poraza koji nas poraziti može,
Jer snagu nosimo u srcu i ispod kože.
Naše oči ovom svijetu govore,
Da unatoč boli može se doći do pobjede,
Jer svaka od nas živi dok duša umire od boli,
No unatoč tome, život postoji da se živi i voli.
