Držiš me za ruku
ne znamo gdje poći
skriti i od noći čežnju bolnu,
prostirač od zvijeza pao nam u oči
osvijetljava sjene na svakome uglu.
Pričaš mi život, ja o svome šutim,
ne znam što da kažem a da zvuči lijepo,
pomiješala se zbilja a i sanje,
isprale su kiše sjećanje daleko.
Naučila sam otpustiti tugu, zadržati radost,
cijeniti trenutke lijepih uspomena,
i ne, nije mi žao puta prevaljenog
vodio je k tebi, ljubavi pronađena.
Držiš me za ruku, čežnjom srce kuca,
svijet nam u stisku miruje i traje,
zvijezde se nad nama k’o biseri sjaje,
mačke nam se sklanjaju sa puta.
Sutra će stići bez odobrenja,
zvijezdama oduzeti sjaj,
ruka će opet biti – dva puta po jedna,
srce će samo slati zagrljaj.
