Poželjela je prespavati dan. Izbrisati mu postojanje. Naljutiti se. Opsovati.
– Teta Nado… – (hvalabogu nije rekla „draga“)
Njen smijeh je podsjeća na šum valova.
Na nju daleku miljama. Na mjesto Kali obasjano suncem. Senka ne da crne misli.
Stalno obećava „napit ćemo se, jebiga“
***
Danas je DAN SESTARA. Trče hodnikom sa papirima u ruci. Između
pacjenata čije oči samo mole. Oslovljavaju ih imenom. To ulijeva toplinu.
Uz zid hodnika polica sa časopisima i nekoliko knjiga. Natpis:
„Ove knjige nisu za prodaju.
Kada pročitate, molimo vratiti.“
A nije knjižnica. Iznenađena zastaje i… smiješi se. Hvala Bogu što se s njom šali.
Nježni Vragolan, zna je zaskočiti. Utješiti.
– Teta Nado, sve će biti OK… kaže slatka dr. Marija i smije se grleno, dobroćudno
i iskreno.
-Je li to isti gen smijeha? – pita je. Smiju se zajedno.
