Došlo je vrijeme, da se drugačije misli,
Drugačije spava, ranije budi,
I sve više sanja
O dalekim zemljama, na raskršću vjetrova,
O nekim novim zvijezdama,
Jer stare su prebrojane dok smo bili klinci.
Sad smo kao porasli, ne propinjemo se na prste
I ne shvatamo da se tek sad izvijamo
Poput mlade lijane
I borimo za položaj odraslih
Koji sada opet žele postati mi
A mi izgarasmo da budemo bar dan
Kao oni, “veliki”.
Neki od njih imaju sreće, a rijetki su
Da svakoga dana idu žna posao,
Koji su oni izabrali svojom diplomom,
Da piju pivo uveče, dok mi učimo neke sinuse
Oni moraju da brinu za najmanje četiri glave
Koje ih čekaju u kući, uzetoj pomoću kredita
Sa svojim novim zahtjevima za naredni mjesec.
Dok ležim tražeći moju srećnu zvijezdu,
I pišem neke stihove o prolaznoj ljubavi
Pitam se, ko je ovdje u stvari srećan?
Mi sa svojim istorijskim lekcijama,
Kosinusima, sinusima, programima I zemljama
Koje smo ocrtavali tamnom bojom na atlasu
Krišom, nadajući se da ćemo je vidjeti jednog dana
Kada “porastemo”.
Plašim se, odijelo odraslih čulo je brzoplete jezike
I požurilo, da nas upakuje u odabrane mjere
Zar četiri godine nismo molili padalice
A sad se bunimo, sad bi da podjetinjimo
Da opet učimo, učimo I učimo
Da se opet naivno zaljubimo, mislimo da volimo…
Na kraju molimo samo zidove Gimnazije
Da čuva tajnu jedne mladosti
Par zalutalih pogleda I neki zagrljaj
Sto se otrgnuo kada niko gledao ne bi
I jednu pjesmu, što odrasloj djeci zvjezde poklanja.
