Dugujem ti,
Ja koja svijetu ne dugujem ništa sem daha,
Da me upišu na listu živih putnika vijeka.
Dugujem ti, prodavaču magle
Da vidiš lice moje kao naivne neznanke
Što nikada nije pisala o sreći.
Dugujem I da čuješ riječi što ih ne izgovaram,
U sobama zidova zvučno opremljenih.
Dugujem ti da mi kažeš da sam luda,
Bolesna od ideala još nedefinisanih,
Zakonima gdje priroda ne pomaže mnogo,
A ni svijest.
Jedina utjeha je radjanje savijesti,
Novorođene prije svih ovozemaljskih vremena.
Dugujem ti da budem mrtva, pa vaskrsnem iz pepela
Da me vidiš kako padam, pa se dižem kao feniks,
Kako bivam, kolibri, orao pa paun.
Kako bivam zvijezda repatica,
od tvoga pogleda katkad padalica.
Dugujem ti da ti kažem da mi se ne duguje,
Ono što drugi žele da im dugujem,
Dok im ne dugujem ništa, sem sebi,
Daha, da zivim dodjeljeno dugom otplaćenim.
