Udah. Izdah. Naslov. Riječ po riječ. Isključena iz svijeta. Mizerija. Prah. Prašina. Jesam li to i dalje ja?! Zaista, možda sam kao i drugi. Nemam vizije. Nemoj nikome reći, ali želja za postizanjem sebe javlja se kada se umoriš… Voljeti život zadatak je kojemu nismo svi dorasli. Guši me ono čemu imena ne znam… A možda sam samo nesretna duša, bez cilja i snage… Rođena sa manjkom hrabrosti i entuzijazma. Čekam, a ne pronalazim. Živim, ali kao da sam već umrla…. U tom nastojanju da budem drugačija, postala sam najgori neprijatelj sama sebi. Vjeruj, većeg zla od ovog nema. Bojim se jednoga… Kako ću preživjeti u svijetu gdje ne pripadam… Hoću li pronaći smisao i način kako dosegnuti svoje snove, voljeti i biti voljena? A što ako je Bog zaboravio na mene? Oduvijek je vladala samo tišina, čuje li On moje usrdne molitve i vapaje? Ne znam, ali u ovo sam sigurna… Ne mogu više. Svaki je dan kao tunel bez svjetla, prepun tjeskobe i praznih riječi. Želim doživjeti nešto što će mi vratiti vjeru u sebe, želim da me ljudi prepoznaju po imenu i kada me ne bude više među ostalim smrtnicima, želim… možda previše i nemoguće. Ili zaista nemam talent, ili ga imam ali ne znam ostvariti. Od jednostavnosti nema ništa ljepše, a ja baš i ne znam cijeniti male životne radosti. I da citiram Andrića: „“Ne mogu ja – kaže – dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.“ No, nema razloga za pretjeranu brigu, proći će, uvijek prođe, a jednom kad ne bude, tada neće više biti ni mene…
