Danas mi trebaju sve one ljubavi
Što će ih žive usne reći
Nad rakom mojom dok čempresi jecaju
I dok se miješaju vjere I nevjere
U kratkim sjećanjima…
Danas hoću posmrtne suze
Na otiraču pred vratima mojim,
Zderano blato o mokre čekinje
I blistave kože novih cipela.
Kad jablani glazbom se jave
Nad rijekom što mojim se imenom zove,
Ne trebam one buduće rime
Oko vitkih debala
Iskoraklih iz kaljuže od krvavih očiju…
Bit će kasno da kažete o mrtvoj meni proslove slatke,
Moje će uši pretvoriti nebo u zvučne valove milosti
I neće me briga biti…
Ako ikada mislite hodati za lijesom mojim u crnoj koloni,
S očima k zemlji prosutim
I rukama na leđima zgrčenim,
Nemojte, mili,
Ja vam nisam tu,
Ja vam nisam miris
Koji podsjeća na kajanja,
Niti sam platno za kazalište sjena…
Danas bih, čujna, da ogolite ramena
Za vrelo čelo oznojeno smrću,
Utjehe riječi i sve one krivnje
Složite danas,
Jer sutra je kasno…
Sutra ću samo zauzeti prostor
U koji nitko više neće htjeti,
I biti prostrano mirna
U vječnoj sebi…
Danas mi recite,
Jer ušima smrti čut ću samo ljubav…
(Ali ne, za danas su potrošene riječi,
Strahom vas silnim moje svjetlo guši,
Lakše je mrtvom vječnu slavu steći,
Negoli živog ucrtat u duši!)
