Dok čovjek ne pronađe pravu ženu, on ni ne zna šta sve u sebi ima, šta sve može, koliko vrijedi, koliko je sposoban i koliko toga umije. Čovjek bez prave žene ne može u cjelini da sagleda svoj život, ni sebe kao ličnost, ne može da zna do kraja ko je on, ne može da zna koliko je život zaista vrijedan, koliko su trud i zalaganje vrijedni svakog napora, koliko je žrtvovanje i odricanje zapravo primanje i oplemenjavanje, duhovno obogaćenje. Dok čovjek ne pronađe pravu ženu, kao što sam ja pronašao Lanu Nudelman, on i ne može biti sasvim čovjek, već negdje napola, ni čovjek ni nečovjek, ni ostvaren ni izgubljen slučaj, već lutalica, beskućnik, siromah što očajno grabi dragocjene dane želeć’ da nadomjesti prazninu, da ispuni nedostatke koje samo srce i ljubav, nježnost i toplina žene mogu da popune. Praznine u čovjeku, u svakom muškarcu, može samo prava žena da ispuni smislom. Samo prava žena muškarca može da učini vrijednim.
Moje oči su gledale u daljinu, moj pogled je zaranjao ispod mora, duboko ispod zemlje, kroz kamenje i kosti, kroz korijenje, moje oči su zaranjale kroz vrijeme, kroz vijekove, i nisam vidio ništa osim praznih pojedinosti. Moje oči su gledale daleko, preko svih granica, dotičući drugačije svijetove nekih drugačijih prostranstva, i sjećam se toga, sjećam se kako sam se divio čudesnoj prirodi, rađanju ptica, formiranju glečera, divio sam se kako micelijum osvaja kilomtre, i mislio sam da znam šta je pučina, mislio sam da znam šta je zalazak sunca, šta su svjetlucavi odjsaji na površini mora u suton, vjerovao sam da osjećam slobodu kad posmatram albatrosov neumorni let, ali kad sam progledao očima čovjeka koji je voljen od strane osobe čija ljepota, kako unutrašnja tako i spoljašna, nadilazi sve granice ovozemaljskog, premašuje ljepotu sve prirode ovoga svijeta, tek tada sam spoznao život i svijet, tek tada sam progledao očima koje spoznaju, koje osjećaju, da, oči mogu da osjećaju poput srca.
Čovjek je gluv, u najmanju ruku nagluv, sve dok u njegovoj glavi ne krene odzvanjati glas voljene žene, sve dok ne čuje najskuplje riječi, sve dok ne čuje ono što je najvažnije, najvrjednije da čuje u svom životu, njeno „volim te“. Nema te simfonije, nema tih melodija i zvukova prirode koji mogu oponašati glas voljene žene.
Pisao sam, godinama, dugo, dugo, pisao sam rukama i nogama, leđima, ramenima, pisao sam želucem, grudima, pisao sam srcem, dušom, najdubljim mislima i osjećanjima, svim mojim pregaženim putevima, kilometrima tuge, pisao sam na poljima koja nikad ne umiru, na grobljima, pisao sam u kafanama, u prolazu, na ulici, na trotoaru, u tramvajima i autobusima, na obalama rijeka, u hladu ispod borova, ispod oraha i jasena, pisao sam vijekovima, o ratu i stradanju, pisao sam mojim kostima, i kostima mojih predaka, pisao sam sjećanjem svih mojih izgubljenih, vječnih, pisao sam o izbgjegličkim danima, o selidbama, o mahali, o svima koje sam volio, o umrlim jaranima, o onima koji su otišli, pobjegli, nestali, pisao sam eonima, moje prve knjige poput divlje ljubičice rastu u kamenjaru, propinju se ka slatkom nebu iznad Kotora, iznad Podgorice, i odupiru se zaboravu. Moji ispisani redovi razvučeni su negdje između Bijeljine i Sarajeva, između Visokog i nekog nepoznatog, bezimenog grada, i dotiču prostore u kojima praznine polako iščezavaju. Ali sve to, sad znam, bilo je uzalud, baš sve, jer vrijede samo one riječi pisane iz ljubavi, samo knjige nastale iz ljubavi ili patnje, pisane srcem i mukom, samo su one spremne da prežive do sudnjeg dana, samo one postaju besmrtne, sve ostalo će odnijeti moja Drina, moje matore lađe s Dunava, moje košave iznad Beograda. Sve što je bez žene, bez prave žene, prohujaće i nestati, poništeno i zaboravljeno.
Bio sam izbjeglica, putovao sam, bez adrese, i bio sam sam, lutao sam, i bio sam pola čovjeka, ni živ ni mrtav, ni stvaran ni izmišljen, skitnica, vukao sam se poput sjene, vukao se u potrazi da sa hladnih i memljivih zidova naiđem na prozor iza koga su topli dom i toplo srce prave žene, da ogrijem ozeble oči od hladnog života, da odagnam studen iz umornih cipela, da se jednom zauvijek skrasim, jer čovjek koji ne miruje pored prave žene, taj je osuđen na užasne nemire. Čovjek koji je navikao na samoću, on je osjetio najveći užas. Život u samoći je zastrašujuć. Život samotnjaka je gori od smrti.
Hodao sam, puteva je bilo bezbroj, i kada ih je nestajalo pronalazio sam nove, izmišljao sam ih, izmišljao sam čitave gradove, ulice, bulevare, restorane, muzeje i galerije, biblioteke, izmišljao sam čitave živote, i hodao, hodao, hodao, neumorno hodao, moji su pokreti odjekivali svemirom, hodnicima vremena, moji koraci su odjekivali baščaršijskim sokacima. Umirao sam i iznova se rađao, sve za nove pokrete, za nove selidbe i nova lutanja, sve za nova polja, za nove granice koje treba preći, sve za još jedno sutra, za još jedno juče, a sve je zapravo danas, i sve to nikakvog smisla nije imalo bez prave žene. Sad, kada je Lana Nudelman pronašla mene, i ja sam pronašao sebe, pronašao sam nju, mi smo pronašli nas, pronašli smo nove puteve, nove gradove, stvarne a ne izmišljene, i novo more, nove zalaske sunca, pronašli smo nova jutra, nova proljeća. Ponovo sam se zaljubio u život, u prirodu, ponovo učim o svemu tome. Naučio sam da ljubim, naučio sam da grlim, i sada učim da pišem, ponovo učim slova, naučiću novi jezik, progovoriću novim jezikom, i prohodaću novim nogama, obuti nove cipele, jer ja sam novi čovjek, dobio sam novi život i za njega ću dati sve, baš sve.
