Automobilski farovi obasjavali su kapi rose koja se neprimjetno spuštala na ulicu. Hladan februarski vazduh izjednačavao je paru iz pluća sa dimo cigareta, tako da prolaznici iz daljine, osim po žaru cigarete nisu mogli vidjeti da Marija krši damske principe, pušeći na trotoaru.
Treće Valentinovo zaredom provodila je na poslu, da bi nakon toga čekala ponoćni autobus koji bi, prepun klošara i ispunjen katarzičnim mirisom užeglog alkohola, polako vozio prema blokovima. Čamotinja usamljenih ulica i tama stopljena sa reljefom, stopljena sa bojama njenog stana u koji se vraćala, a od noćas i sa njenim srcem, prelazila je iz nepodnošljivosti u otupljenost.
Zvuk sirena i koncentrisanost na plamen cigarete omeli su joj opažanje, te ne primjeti muškarca koji iz mraka zakorači na trotoar. Ovlaš ga pogledavši opazila je da nosi tamne farmerke i crnu teksas jaknu. Suprotnost njegovoj odjeći bila je kratka svjetla kosa i plavičaste oči koje ne bi primjetila da nije zastao pod svjetlo ulične svjetiljke od koje se brzo odmakao.
,,Izvinite, posljednji autobus nije prošao?“
Boja njegovog drhtavog glasa u pustoj noći ne unese joj nemir u dušu, već izazva blagu posramljenost. Na sebi je imala ofucanu maslinastu jaknu, kombinovanu sa širokim farmerkama i čizmama koje su viđale bolje dane. Nespretno je pogledala na sat i odmahnula glavom.
,,Mislio sam da sam ga propustio.“, reče s olakšanjem, ,,Radio sam do kasno, a zaboravio sam sat.“
,,Dešava se. Ne brinite, trebao bi skoro. Noću nema gužve.“
,,Cijeli grad je mrtav noću. Danas sam radio do kasno, vidio mnogo ljudi, a onda je sa mrakom sve zamrlo.“
Marija se nasmija.
,,A gdje radite?“
,,Prodajem sreću ljudima“, odgovori joj, ,,Po jeftinoj cijeni.“
,,Molim?“
,,Danas je Valentinovo. Prodajem cvijeće muškarcima i parovima.“
,,U takvoj crnoj odjeći?“, pecnu ga ona
,,Crno stvara suprotnost cvijeću. Svi primjete moje ruže i orhideje.“
Klimnuvši glavom, Marija se zakikota. Na trenutak je crnilo obmotano oko nje isparilo u noći. Netremice je gledala u sagovornika, pomalo nemirnog i nervoznog. Okretao se na svaki šum i zvuk, ali ne na uvredljiv ili neugodan način, već na pomalo uplašen i dječiji.
,,Nadam se da ste sve prodali.“
,,Jesam.“, osmjehnu se on, ,,Zato i nemam cvijet da vam poklonim.“
,,Nema veze, ponoć je svakako prošla.“
,,I vi radite do kasno?“
Marija potvrdno klimnu.
,,Dizajniram namještaj. Danas sam mijenjala nekoliko kolega na poslu pa sam zaglibila.“
,,Kako vam ide?“
Ona uzdahnu.
,,Ne tako dobro kao vama, bojim se. Ali radila sam mnogo danas. Biće dobro.“
Konvoj policijskih automobila prođe pored njih, pridružujući svoje sirene i naizmjenične rotacije onima koje su već stvarale pozadinsku buku i odašiljale plavo-crvena svjetla u noć. Ljudski žamor protutnjao je ulicama, kao i lavež pasa. Marija se nesvjesno približila sagovorniku da bi ga čula i primjeti njegove drhtaje.
,,Koliko ste rekli da ima sati?“
,,Prekasno. Ne znam gdje je prokleti autobus dosad.“
Okrećući se oko sebe, muškarac je naizmjenično prebacivao težinu sa prstiju na pete.
,,Kako se zovete?“
Zatečena njegovim tonom, ona raširi oči.
,,Marija.“
,,Marija?“, oslovi je prvi put, ,,Ako taj bus neće doći, ne mogu više čekati ovdje uz ovu buku. Koliko daleko živite? Možemo prošetati.“
Njeni instikti vezani za strah bili su odavno ugašeni. Toplijim danima i u kasnim popodnevnim satima, dok je Sunce još čuvalo stražu na nebu pješačila je udaljenost od posla do kuće. Noćas je gotovo nevoljno odlučila da će prošetati kroz tminu u društvu nepoznatog.
Njihovi ujednačeni koraci udariše u trotoar i ostaviše novostvorenu buku i grad za sobom.
,,Zašto si se uznemirio maloprije?“
,,Nisam.“, reče on smireno, ,,Samo ne volim buku noću. Prihvatam je kada radim sa ljudima, ali noću volim mir.“
,,Šta radiš kada ne prodaješ ruže?“
,,Svašta pomalo. Nađe se uvijek posla.“
Marija razli zube u osmjeh i pogleda ga.
,,Uvijek si tajnovit?“
,,Samo noću.“
Njihovi đonovi odzvanjali su putem, praćeni blagim povjetarcem i hladnoćom koja im je tjerala krv u obraze. Nisu žurili, već se činilo da oboje prihvataju šetnju. Marija je povremeno gledala u pod, dok se njen sagovornik osvrtao i svako malo gledao preko ramena.
,,Dugo si u gradu?“, upita ona
,,Par godina. Selim se tu i tamo zbog posla.“
,,Ja sam ovdje odrasla“, odgovori mu, ,,Poznajem ulice i zgrade. Navikla sam.“
,,Nisi razmišljala o promjeni?“
,,Ponekad. Previše truda za malo dobiti. Dobro mi je sada.“
,,To i ja kažem za svoje putešestvije koje su česte.“, saglasi se, ,,Da mi je dobro. Valjda svako ima svoj svijet.“
,,Problem je što previše ljudi ima svoj svijet, a niko nema njihov, zajednički. Svi su udaljeni.“
,,Noć i dan su udaljeni jedno od drugog, pa se opet sretnu.“
Vedri osmjeh ozari Mariju. Prvi u dugo vremena.
,,Da li je to romantika koju prodaješ uz ruže?“
,,To je istina.“, uzvrati joj kroz osmjeh, ,,Ako smo udaljeni od svih, na neki način moramo biti blizu svih. Ili im se približiti. Zemlja je okrugla, tako to ide.“
,,Dobar si sa pričom. Mogla sam pitati šeficu da te zaposli. Treba nam neko za reklamne slogane.“
Uzvrativši joj osmjeh, odmahnu glavom.
,,Konvencionalno radno vrijeme nije za mene.“
Hodali su još neko vrijeme, povremeno se zadirkujući, a ponekad započinjući ozbiljne teme koje su završavale kurtoaznom saglasnošću dvoje stranaca. Držali su se sjenki dok su koračali, skriveni od druma i saobraćaja.
Došli su do raskrsnice kada ih je hladnoća sustigla. Marija se okrenu ka njemu i nakrivi glavu, a duga kovrčava kosa joj pade niz ramena.
,,Ja živim desno u blokovima.“
,,Ja nastavljam dalje još par stotina metara.“, reče joj, ,,Tu mi je sklonište.“
,,Drago mi je da smo se upoznali.“
,,I meni.“
Marija mu pruži ruku, a on se iskezi i pruži ruke ka njoj, te je obgrli. Snažnim rukama privuče je k sebi i zadrži je na momenat. Iznenađena, nije se bunila, ni uplašila.
Jednostavno je uzvratila zagrljaj, grijana toplotom njegovog tijela i pogleda, preko njegovog ramena zagledana u zvijezde.
,,Čekaj, nisi mi rekao kako se zoveš.“
Odmakavši se od nje, požurio je u noć. Nije čula ništa što zvuči poput smislenog imena.
Samo je razumjela riječi: ,,Znaćeš danas.“
*
Jutro je otpočelo sunčevim zrakama koje su probijale kroz poluspuštene roletne. Marija je već neko vrijeme bila budna. Popila je kapućino i podgrijala tost sendvič, spremljen za popodnevnu užinu. Nazula je čizme, a glasovi sa televizije bili su dio pozadinskih šumova sve dok nije prepoznala zgradu prekoputa svoje kancelarije.
Građevina o kojoj su pričali nalazila se na nekoliko minuta hoda od stanice gdje obično čeka autobus.
Sjela je na kauč i prebacila jaknu preko nogu. Spustila je laktove na butine i pojačala zvuk. Glas tv voditelja odisao je brigom i ozbiljnošću. Iza njega su treperila policijska svjetla. Bio je to snimak prošle noći.
Velika draguljarnica bila je opljačkana. Na ekranu se pojaviše osumnjičeni koje je policija privodila. Lica su im bila skrivena kapuljačama. Od trojice počinitelja koje je čuvar prepoznao, dvojica su uhapšena.
Treći je pobjegao.
Njegov fotorobot pojavi se pred Marijom.
Lice izraženo u grubim crtama grafitne olovke, bezlično i udaljeno od lica čovjeka s kojim je sinoć pričala sada je djelovalo drugačije.
Prepoznala ga je i zanemjela od šoka. Srce joj se lupalo, a u glavi je vrtjela razgovor koji su vodili.
Njegovu crnu odjeću.
Konstantno osvrtanje.
Tajnovitost.
Ustala je po telefon da pozove policiju, ali nije imala snage. Željela je plakati. Ostala je sjediti još nekoliko minuta, dok su vijesti izvještavale o drugim događajima. Dnevno svjetlo pred njom u sjećanju se prelivalo u noć. Nije znala kako da postupi.
Prstima je snažno stegnula jaknu i vrhom jagodice napipa tvrdi objekat u džepu.
Uvukla je ruku unutra, izvlačeći mali predmet, hladnih i glatkih ivica.
Na njenom dlanu svjetlucao je dijamant, nijema uspomena na sinoćni susret. Teret sjećanja koji mora nositi i podsjetnik da je, iako udaljena, možda i sada blizu njega.
Ustavši, Marija odloži dijamant u ladicu.
Izašla je iz stana razmišljajući o cijeni koju je potrebno platiti za sreću.
