Jedan od ljepših prizora koje sam vidjela do sad bio je pogled na prekrasno zeleno polje ukrašeno maslačcima, a iznad njih letjelo je mnoštvo leptira, koji su svojim krilima proizvodili nježno strujanje vazduha i jedva vidljive niti maslačaka tjerali u let. Savršeni oblik nježne kugle koji svaki od maslačaka kreira podsjetio me na krhkost svih nas.
U toj kugli, kada je ona netaknuta, ogleda se sva njegova ljepota i nevinost, ista ona kao kod milog malenog nevinog stvorenja našeg stvaranja, na njegovu potrebu za zaštitom i ljubavlju.
Kako smo samo krhki od rođenja… i kako smo krhki sve do trenutka umiranja, željeli mi to priznati ili ne.
Kada naiđe lahor, maslačku otpadne poneka nit, kada zasvira svoju melodiju vihor, otpadne mu još po neka nit, ali kad oluja pokaže svoju snagu i veličinu, niti sa maslačka tako lako otpadnu i oni ostanu ogoljeni do srži, kao i mi, kad nas poljulja život, a one najgore naše oluje nas ogole kao i oluja maslačak, i onda tako ogoljenog maslačka kad ugrije sunčeva toplota, njegova srž se istopi i uvene, kao i mi kada umiremo.
Jedino što preostaje i maslačku i nama je da uživamo u tim sunčanim danima sa laganim povjetarcem i da se nadamo da će takvih biti više od ovih drugih. Da budemo tu, sad, u njima, da ih čuvamo i cijenimo jer ne znamo koliko će da traju…
