VAŠ I NAŠ FRANKENŠTAJN
Zvao se David.
Prezivao Dragičević.
Tog jutra nije ni slutio da će mu to biti posljednje jutro koje će vidjeti svojim mladjahnim očima i udahnuti ga kroz svoja mladjahna pluća. Nije ni slutio da posljednji puta grli majku i oca.
A i zašto bi?
Imao je tek 21 godinu, toliko još neprospavanih noćiju, neodsanjanih snova, toliko smijeha, društva, muzike, ljubavi… Cijeli život je bio pred njim.
Nije ni slutio da će tog dana naići na nekoga na koga nikada nije smio da naidje.
Zadnji treptaj, udisaj, pokret.
I zvuk koraka kroz banjalučke ulice na odlazku.
I gotovo.
Zvao se David.
Prezivao Dragičević.
I kažu, te hlade martovske noći izvršio je samoubivstvo.
Ko zna. Svako iole malo pametan vidi da smo kao društvo nestali sa mape. Ćutke i žmireći godinama pravimo Frankenštajna koji nam uzima ono najbolje. Otrgne nam srce, ubije dušu u nama, a mi se pravimo da sve tako i mora da bude. I nemamo moći da to promijenimo. David je te noći upoznao Frankenštajna. Onog našeg Frankenštajna kojeg smo sebi napravili. I Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Svi oni imaju svog Frankenštajna. I maze ga i paze i ne daju da ga iko drugi dira osim njih jer on je njihov Frankenštajn i ničiji više Frankenštajn.
Te noći, jedan 21-godišnjak je naletio na njega.
Zvao se David.
Prezivao Dragičević.
Imao je milion snova.
Milion planova.
Milion želja.
I danas traže pravdu u njegovo ime.
Pravda?
Ah, kako smiješna riječ.
I Frankenštajn se sigurno smije. Ustvari, apsolutno se smije. Smije nam se svima u lice jer mu se može. Takvog smo ga napravili.
Nesalomljivog.
Jakog.
Udišući zadnji dim cigarete na banjalučkim mrčnim ulicama ote mi se misao.
Na tren kao da sam ga osjetio da je provorio iza one zgrade.
Žmarci su me obuzeli.
Ubrzao sam korake bojeći se da me to strašno čudovište ne ščepa svojim ogromnim rukama i povuče ka sebi.
Iako znam, ne mogu mu pobjeći.
Zvao se David.
Prezivao Dragičević.
Frankenštajn ga uzeo.
