8. MART ILI KAKO SMO IZGUBILI BITKU
Muškarcima se u Bosni 8. mart nikada nije svidjao.
Ne, zato što su morali svojim ženama, djevojkama, ljubavnicama i ostalim da kupuju poklone nego zato što su poslije godina i godina borbe jednih protiv drugih, na kraju morali gledati sopstvene žene kako zajedno slave taj ženski praznik.
A muškarci više nisu ništa slavili zajedno.
Sve praznike iz bivše im zajedničke države su riješili i više ih gotovo niko ne slavi.
I dočeku Nove godine se niko više ne obraduje. Svaka nova godina sve je gora.
I praznik rada u zemlji gdje niko ne radi je glupo slaviti, a Dan mladosti još gluplje pošto su se sva djeca razbježala po inostranstvu.
Ostali su samo stari, besposličari i bezidejni ljudi koji poslije svega, preko volje moraju gledati sopstvene žene kako se grle, smiju i plešu istovremeno kao i žene im njihovog mrskog neprijatelja dok tiho sami sebi postavljaju pitanja; zar smo se za to borili? šta je to nama naša borba dala?
A žena bi dok završava dvosatno šminkanje ispred ogledala tek dobacila;
-dragi, spremna sam, idem.
A on bi hladno i smireno, kao i svaki obespravljeni borac odgovorio;
-lijepo se provedi, draga.
