Nekoć sam usnio čudan san.
Vratio sam se u prošlost, u ono divno djetinjstvo, kada sam kao klinac stojao ispred filmskog plakata za Terminatora 2. Na njemu Švarceneger sjedi na motoru, sa sunčanicama na očima i onim vojničkim čizmama na nogama. Kao klinac sam znao neko vrijeme zuriti u te ogromne čizme. Ne znam zbog čega, bezrazložno, i diviti se toj mašini otpornoj na metke koja spašava klinca iz zgrade u plamenu.
A onda začujem komšijinog golfa kako se u gluho doba noći parkira u svoju najlonsku garažu i probudim se.
Šteta, pomislih, a baš sam volio sanjati o Terminatoru, heroju iz moga djetinjstva.
Brže-bolje ponovo zaspim u nadi da ću nastaviti avanturama Terminatora i Sare O’Konor.
I ponovo stojim ispred plakata, godina je 2024. Zadignute glave gledam u taj džinovski plakat. Na njemu neki tip, ne poznajem ga. Nije to bio Terminator. Lijepo sredjen, sako po zadnjem kriku mode, kravata, uredna frizura, iz džepa na sakou viri ona bijela maramica. Na tren sam pomislio, Džejms Bond, ali ne, nije. U jednoj ruci mu viljuška i na njoj poveliki komad reš pečene kremenadle koju sprema da stavi u usta, a u drugoj ruci nož na kojem su ostajali maleni komadići odsječenog mesa koji je doskora malo podalje ležao u dubokom tanjiru okruženom najslasnijim salatama i krompirima. Nekako sam se bio zagledao u osmijeh tog tipa, kao u Terminatorove čizme, i ona poluotvorena usta koja su se spremala okusiti taj sočni komad mesa sa viljuške, a sasvim ispod na plakatu je pisalo;
AKO GLASATE ZA MENE….
Probudio sam se sa nekim čudnim osjećajem.
Ne znam, ne mogu vam ga opisati, ali znam da od tada više ne pričam sa komšijom.
Bosanski bukvalista
