Pri kraju sela, podno brda, vjekovala je omanja bijela kućica. Zidana kamenom, koji se uklapao poput plastičnih kockica, činilo je ovo malo zdanje. Skoro jedino što Stani i Miroslavu ostada od života. Razgraničena živicom i cvijećem od početka brda, dizali su se visoki jaseni, koji su se protezali i skrivali znatiželjne poglede. Većina ljudi uz rat ili u toku njega, otisnu se u svijet. Ostaše samo oni koji nisu imali gdje, ili oni koji su ovo selo previše voljeli da bi pomišljali na odlazak. Takvim ljudima pripadala je i ova porodica. Starci, takođe nisu bježali, kažu, ne žele da ih tuđi kamen pritišće, jer kad si svoj na svome i to je lakše. Kuća ostade usamljena, sve oko nje se odseli, ode dalje, tražiti neko sunce koje jače grije i zemlju koja bolje hrani. Hoće li je naći? Stana misli da neće… Uprkos svemu, kuća i dalje stoji. Ispred nje vječito neke ženske ruke vrijedno kose, kupe, sade. Nikada umorna, niti slomljena. Stana, glava kuće. Sa njom, u skromnom kućerku, živi i Miroslav, njen sin jedinac. Bilo je njih nekada i više, ali zla sudbina il’ ko će ga znati, dade da ostaše sami. Tada su imali sve: mnogo stoke, nešto zemlje, vrijedno konjče i jedni druge. Pa šta će im šta više od toga. Imala je Stana još jedno dijete, žensko, ali Bog je brzo uze sebi, nije puno bolovala. Svakom ukućaninu bila je mezimica, pravo umiljato jagnje. Koliko li su samo puta prelazili preko njenih ludorija, a eto, sad je više nema. Njen otac, pokojni Luka, bio je najviše vezan za nju. On se, nakon njene smrti, povuče u sebe, nije pričao mnogo, samo kad ga ko šta upita. Sve mu nešto bilo mrsko, nije mu se mililo ni imanje obići. Tih i neprimijetan, iščeznu uz jednan januarski suton, valjda mu od tuge srce puklo, narod svašta priča. Veliki radnik i domaćin je bio, poznat po vještim rukama i širokom srcu. Stariji ljudi su govorili: Taj čega se prihvati, to se i pozlati. Ostade Stana sama, bez muške ruke, pa je trebalo izaći na kraj sa kućom, stokom, zemljom i nejakim djetetom. Često bi odlazila na seosko groblje, uz brdo, više kuće. Prvo bi se dobro isplakala, zatim zapalila svijeće, oprala ploče, pa očistila oko spomenika. Imetak je prepolovila, šta će, ne može sama, a Miroslav još nejak.
Tvoje je da učiš škole i postaneš neko, često je govorila. Pusti ti motiku i vile meni, ja od toga dalje ne znam, iskreno bi nastavljala.
Miroslav bi često, kao dijete, postavljao pitanja od kojih bi se Stani ledila krv u žilama: Mama, zašto su seka i tata otišli? Zar im nije bilo dovoljno lijepo sa nama? Zašto se barem tata ne vrati…
Stana bi ga pogledala, puna jada i čemera pa isprekidanim glasom izustila: Pusti sine, tako Bog hoće. Zna On zašto je tako odlučio.
Sve veća neimaština, natjera ženu da rasproda i ostale životinje. Jedno po jedno raskućuje, daje i ispod cijene, samo da djetetu ništa ne fali. Ostavi tek Milkicu, omiljenu kravu i mjezimicu svoga Miroslava. Često bi razmišljala: Neka je, biće dovoljna za mlijeko, malo sira i kajmaka, a, Bogu hvala, ima trave, ješće, pa će biti zdrava.
Godine su prolazile i Miroslav se nađe pri kraju osnovne škole. Učitelji su za njega imali samo riječi hvale i poštovanja. Dobar se đak i još bolji izvuče iz njega. Stari kažu: mali vrijedan, preslikan ćaća, a Stani bi u tim trenucima njedra odzvanjala ponosom i srećom. Znala je da njena patnja i rad imaju smisla. Vjerovala je u njega i gradila ga u dobrog čovjeka. I sama je ostala rano bez oca, pa se trudila prisjetiti njegovih riječi kako bi ih prenijela Miroslavu. Mati je tih dana bila ćutljiva, nekako zamišljena i više okrenuta sebi i svojim mislima. Miroslav je primijetio odsutnost svoje majke i to ga je brinulo. Gledajući je tako zamišljenu, skupi snage i reče: Majko, ja završavam ovu školu. Učitelj veli da bi me valjalo dati u neke više škole. Kaže, da zna da bih ja to mogao, veli šteta ti je da ostaneš ovdje, a možeš mnogo više. U sobi nasta tišina, Stana osta u nepomičnom položaju, kao i prije početka Miroslavljeve priče. Njemu bi neprijatno, pa tišim i skoro drhtavim glasom izusti: A ja mu kažem da ću ja lako izučiti te škole. Ali, ko će tebe onda gledati? Nemoćna izustiti jednu jedinu riječ, Stana briznu u plač. Toliko je jako jecala da je Miroslav bio ljut sam na sebe. Zašto joj je morao baš sada to da kaže. Oborenog pogleda, brišući suze krajičkom marame, hitro izađe iz sobe. Miroslav ostade, dugo je sjedio i neodređeno buljio u usku rupicu na zidu. Škiljio i bečio se ka njoj, pokušavajući saznati sve odgovore koje ga muče. Pitanja su bila teška, znatno iznad njegovog uzrasta, ali mora znati šta je ispravno a šta ne… Dani su prolazili, majka je bila sve tiša, sve odsutnija. Uvijek zamišljena, kao da rješava najteži matematički zadatak, ili možda životni. Ovaj drugi joj se činio neizmjerno teži. Najzad, jednog dana, dok je Miroslav kosio ispred kuće, Stana izađe i pozva ga sebi. Miroslav odloži kosu i sa skrivenim smiješkom na licu se uputi prema majci. Bilo mu je drago što ga je majka pozvala, pa šta god da mu kaže, nije važno, ali propričala je, to je već nešto. Stojeći ispred sina, koji je sada bio poprilično viši od nje, počela je lomiti prste i tužnim glasom rekla: Sine, znaj da ovo nikada ne bih uradila da ne moram, ali za tvoj život i tvoju sreću sve bih dala. Prodaću Milkicu. Zaćuta, proguta knedlu u grlu, pa nastavi, ujednačenim tonom kao da čita neku narodnu pjesmu, deseinama puta pročitanu. Treba nam taj novac za tvoje škole, a i stara je, skoro na izmaku. Od tih para prebacićeš se prvu godinu, a za ostale ćemo se nekako snaći. Prodaću onu pustinjaru oko rijeke, a i povrća, Bogu hvala, ima, pa će biti dosta. Stajali su ćutke, Stana primijeti kako osjeća otkucaj sopstvenog srca za koji je bila sigurna da joj je došao do vrata i da, ako se nešto ne desi, svaki čas prijeti da izađe iz nje. Miroslav sa tugom u glasu tiho, skoro nečujno, reče: Ali, majko, kako ćeš ti? Šta ćeš sama? Vrijedi li moja škola toliko? Stana, modro-plavih i vlažnih očiju, namjesti osmijeh na lice: Sine, tvoja škola vrijedi hiljadu Milkica, izusti glasno. Miroslav spusti glavu na majčina njedra i tiho zajeca. Dječačko srce je osjećalo požrtvovanost svoje majke prema njemu. Ali Milkica, hej, pa njegova Milkica… Osjećanja su se pomiješala. Nije znao šta da radi, misli su se rojila, jedna izranjala, a druga nestajala. Toliko silovito da ne uspje zadržati niti jednu od njih Nekoliko puta se u istom momentu nasmijao i zaplakao. Bio je zbunjen. Po prvi put u životu nije znao koja je ona prava strana, kojoj se od ove dvije prikloniti.
Kasnije, te noći, Miroslav je sanjao svoje djetinjstvo i Milkicu, kao sastavni dio odrastanja. Suznih očiju se probudio. Mislio je odškrinuti drveni prozor i naćuliti uho, ne bi li čuo kakav njen zvuk, ali tek tada bi patio. Vratio se u krevet i dugo plakao u jastuk… Kao što su rekli, sljedećeg pijačnog dana Milkica je bila na pazaru. Dobro su je prodali. Stana se vraćala kući tužna, mrzeći taj prljavi novac i svijet koji se vrti oko njega. Za dvadesetak novčanica, dala je skoro ono najbolje što je imala. Ali, bila je sigurna da je ispravno postupila. Mnogo puta je ponovila tu rečenicu u sebi. Željela je samu sebe ubijediti da se mora dalje, pa kako – tako… Kako se bližilo vrijeme Miroslavovog odlaska u grad, Stana je pokušavala da bude sve jača i snažnija. Svakodnevno je išla na njivu i tamo se zadržavala više nego inače. Napornim radom je pokušavala da manje misli na svoju samoću, koja je bila sve bliža i sve izvjesnija. Ponekad bi joj se činilo kako je sama presudila svojoj samoći, kako zbog njenog insistiranja Miroslav odlazi, ali vrlo brzo bi izbistrila glavu i, po ko zna koji put, šapatom ponovila: Moj jedinac odlazi da postane čovjek, da bude nešto u životu. Vidi ga koliki je, pa kad dođe, ženu mu tražiti, pa da se i u mojoj kući zapjeva i zaigra. Da muška glava ponovo zagospodari ovim domom.
Jutro je svanulo, Miroslav protrlja sanjive oči i praznim pogledom preleti po sobi. Torbe za put su bile spremne, uredno složene pored stolića, ispod prozora. Par malih torbica i jedan ruksak, Miroslav se pitao da li je to sav njegov život, da li nosi još nešto iz ove kuće, a onda se okrenu ka zidu sa kojeg ga je posmatrala vjenčana crno-bijela fotografija njegovih roditelja. Tada se postidi zbog svoje pomisli i sa kajanjem na licu tiho promrmlja: Nosim nešto najvažnije, čist obraz i dobru dušu. Nije mu se mililo ovo jutro. Ležao je vrhovima prstiju prelzeći po krevetu, pitao se koliko će vremena proći dok ponovo ne zanoći u njemu. Ustade, brzo se spremi, pa izađe u drugu sobicu. Tu je sve mirisalo na omiljenu, domaću, hranu. Na malome šporetu nalazilo se mnogo malih lončića koji su se, zbog neravnog dna, klatili po površini šporetske plate. Poranila je Stana jutros, prije zore je ustala, treba spremiti dijete za put. Daleko je to, a i tuđi je svijet, nikad im ne znaš. Nije to kao u selu, pa da je sve tvoje. Da je sigurna i njiva i potok i cvijet. Da se ne plašiš ni zmije u svom dvorištu, jer ni ta zmija, kada je u domaćinskom krugu i domaćinskoj avliji, nije zla, osjeti i ona gdje je došla, pa se pripitomi i uvuče ljudskost seljačke, iskrene, duše. Jesu li ti ljudi isti kao ovi sa sela, ko će ga znati? Sine, pa ti majci poranio, reče Stana drhtavim glasom. A ja još gledala da te ne probudim, ma sigurno je ovaj poklopac kriv. Skoro je spao sa šporeta, bestraga mu glava. Miroslav se slabašno osmijehnu i reče: Nije, majko, naspavao sam se. Izađe iz trošnog sobička da se umije. Stana, brže-bolje, obrisa suzu krajem marame, pa krišom izviri kroz prozor, gledajući jedinca kako se uređuje za put. Duboko uzdahnu i pomisli na svoje najmilije, na Luku i malu kćerkicu. Sada su i jedno i drugo bili satkani u Miroslavu, on joj je bio jedini prozor u svijet, jedino svjetlo u tunelu koji će otjerati ovo sivilo iz njenog života. Ključala voda, koja se slivala niz vremešni lončić i priljubljivala se sa vatrenom šporetskom platom, vrati je u sadašnjost i uski sobičak. Miroslav se vrati, uđe i sjede. Jedva da je nešto pojeo, govorio je kako nije gladan i da neće mnogo da jede zbog puta. Pričali su o nebitnim stvarima, o vremenu, o kiši, o šljivama. Govorili su o tome kako je krompir ove godine krupniji nego lani. Zborili su o svemu, osim o onom što je i jednom i drugom bilo na pameti. Najednom, Miroslav reče: Majko, vrijeme je! Trebao bih poći, prelomi se promuklim glasom. Stana odvažno izusti: Dakako, sokole, idi. Pa da se majci vratiš pametniji i veći, da vidiš svijeta i da svijet vidi tebe. Zna majka da čini pravu stvar. Pa brzo ustade sa starog slolčića po torbe, sakrivši jednu suzu. Onu prvu, onu najslabiju, koja nije dočekala da isprati sina, koja se okliznula. Namjestivši glas i lice reče kratko: Idemo li, junače, novi život zove! Miroslav obu cipele, ne nove, ali beskrajno čiste i uredne, kao i cijela ova kuća, kao i sav njihov život.
Majko, idem. Vrijeme je, a i voz me neće čekati. Vratiću se brzo, a i pisaću ti, čitati i piati znaš, naučio sam te. Ne budi tužna, ti si mi dala svu ljubav ovog svijeta i napravila čovjeka od mene.Stana ga pogleda, pa joj usna zadrhti, pomiješanih osjećanja: tuge i sreće, boli i uspjeha, lijepog i ružnog, odsječno reče: Idi, blago majci! Ako si sirotinjski sin, ne moraš da ostaneš neuk, idi i raduj se životu. Zagrliše se, a suze im oboma počeše navirati, kao nabujala rijeka poslije kiše, krijući ih jedno od drugog rastaše se.
Stana je dugo ostala ispred kapije, gledajući poznati, kameni puteljak kojim sin ode. Stajala je tako nepomična možda sat ili dva, možda i više. Nije ni važno. Jer za nju ovaj dan je uzaludno prolazio, mogla je odmah nastati noć, ne bi ni primjetila. Mogao je biti sunčan ili kišovit dan. Svejedno – vrijeme i onako staje dok se Miroslav ne vrati…
