Tiho i bešumno, iskradala se još jedna, januarska noć. Modrina nebeskog svoda i svjetlucavo snježna brda odavale su osjećaj studeni i zebnje. Ista slika širila se kroz svaki seoski pendžer. Sve je više polomljenih šljivica, koje popustiše pod neumoljivim teretom januarskog pokrivača. Uski, seoski put, koji je vodio do grada, bio je zatrpan snijegom, kojeg je vjetar danima šibao širokim prostranstvima. U selu, već danima, tajac i muk. Ne vide se seljaci, ne izlaze iz kuća. Životinjama navuku vode i sijena, pa se skupe kraj vatre i griju se. Zima ne popušta, kao da je svu snagu ostavila ovdje, na plećima krajiškog seljaka. Godina bila dobra, pa se, Bogu hvala, ambari i ostave napuniše. Lijep zrak i plodna njiva, a vode ima, pa svi srećni. Ko god hoće da zapne, da radi, taj i može. Priroda uvijek višestruko vraća, pa prehrani sve ukućane. U šali se kaže da „ko u polju ostavi znoj, taj zimi ne jede loj.“ Povedeni tom poukom, seljaci mnogo vremena ulažu u rad. Sve s molitvom na usnama. Ovdje se oduvijek znalo za Boga i to ime se izgovaralo nekako uzvišeno. Nikad se danima sveca nije izlazilo na njive, niti su žene radile šta oko kuće. „Za sve ima vremena“, govorili bi stari. „Niko nije gladan, pa da i to radimo“, drčno bi nastavljali. Tako je i bilo, godinama, generacijama, s koljena – na koljeno… Naizgled miran život u selu ništa nije moglo promijeniti. Tih dvadesetak kuća „disalo“ je jedna za drugu. Međusobno se pokumiše, pa djecu podigoše i sinove oženiše. Jedni drugima Boga nazivaše… Njihovi preci, svojim radom, sagradiše seosku crkvu. Svake nedjelje su bili na bogosluženju, ljudi, žene, djeca. Svako prinosi koliko može, svako pruža dio sebe. Čestitost i poštenje bili su pravi atributi, koji su kitili ovaj kraj. U svakom čovjeku su tražili nešto dobro; znali su, ako duboko i dobro traže, sigurno moraju pronaći. Živjeli su sa ubjeđenjem da je svaki čovjek poseban i svoj, ta misao ih je održala i do danas. Čestitost i poštenje virili su iza svake kapije ovoga sela.
Sedmice, mjeseci, godine… prolazili su neopaženo. Tek po djeci, katkad bi uvidjeli da vrijeme odmiče, mlađi bi u polju mijenjali stare, stariji već brinuli o unučićima i tako ukrug. Nikada ružne riječi, a ni svađe ne dođoše ovdje. Grad im nije trebao, bila je tu tek jedna seoska prodavnica, slabo opremljena, sa par stvarčica, ali kako je slabo ko svraćao, brzo je ugasiše. Sve što im je trebalo, stvarali su sami, radom, s njive, iz polja. Za materijalne stvari niko mario nije, proda se tu po koja krava, malo mlijeka ili sira, ali svi imadoše mnogo zemlje, male kuće i srećan život. Postojao je samo jedan put, onaj kojim dolaze i dobre i loše vijesti. Onaj isti kojim i rat i mir prilaze seljacima. Onaj kojim djevojke momke u vojsku ispraćaju… Onaj, onaj prašnjavi, kameni, na kome se pri suncu prašina presijava i posipa ga svjetlucavim trunčićima. Nespretno utaban seoskim rukama, bio je jedina veza sa svijetom. Kada bi neko, u rijetkim trenucima, odlučio upregnuti konje i krenuti put varoši, svi bi se skupili oko njega, pa ga ispratili kao da ide na neki daleki put. Tada, s oprezom i pomenom božijeg imena na usnama, odlučno bi povukao uzde, kada bi i kola krenula…
Tih dana u selu, po prvi put, zavlada neka sumnja, strah i bojažljivi pogledi. Primijetiše neke čudne ljude, kako hodaju, mjerkaju i nešto zapisuju. Kružeći oko velike livade, koja je bila omiljeno mjesto u danima odmora svakom žitelju sela. Nedjeljom i svecem, cijelo selo bi se iskupilo tu. Iznese ko šta ima, pa svi zajedno ručaju, pričaju i pjevaju, do kasno u noć. Nisu voljeli ove pridošlice, njihove namjere im se nisu činile časne. Nikada gost odavde nije izašao gladan i žedan, uvijek su se srdačno radovali svakom neznancu, utrkujući se ko će ga bolje ugostiti. Ovaj put je bilo drugačije. Odmah su se proširile seoske priče. Te jedni su čuli kako su to kriminalci i bivši zatvorenici, dok drugi pričaju kako žele da im otmu kuće, a selo zapale. Treći nisu ništa govorili, samo su upijali svaku od tih ideja i noćima, dugo, dugo, širom otvorenih očiju, razmišljali o tome. Danima, ista priča. Dođu, gledaju, slikaju, mjere i odu. Čak i seljaci, kada ih vide, bace motike negdje u stranu, uvuku se, pa bojažljivo i nesigurno škilje kroz već zrele i jedre kukuruze. Polako se pomijeraju, a iza svakog pogleda upućenog onima tamo skrivena je sumnja i strah. Sumnja – zbog njihovih loših namjera, a strah – zbog djece, kuće, sela… Jedno veče odlučiše da se sastanu, pa da zajedno odluče šta im je činiti dalje, jer, kako kažu, ovako se više ne može živjeti. Iz svake kuće po jedna muška glava nađe se u kući Mome Jovanovića, najstarijeg seljanina, čija se riječ posebno cijenila. Momo je bio učen čovjek, još u davna vremena, prije „onog rata“, završio je škole koje i danas malo ko svrši za života. Uz kafu i rakiju, jer ovdje drugačije ne može, dogovoriše da sutra niko ne ide na njivu. Da se ponašaju kao da je nedjelja, ili kakva svetkovina, te se spreme i dođu sa ženama i djecom na livadu, gdje će se svi okupiti. Svako da ponese ćebad, prostirke, hrane i vode. Pa da ih čekaju, jer, kako kažu, druge vajde nema. Tako je i bilo, sa posljednjim kapljicama rose, prostrana poljana se napuni seoskim življem. Djeca, jureći krpenjače, otpočeše svoje igrarije. Žene, sastale se, pa ne dižeći glavu nešto šapuću i kikoću se, a muškarci sjede i razgovaraju, mirno i tiho, čeličnih lica i mrkih brkova. Nikome ovdje do odmora nije, svi znaju da danas nije dan namijenjen za to, ali su svjesni da je ovo jedini način da odbrane svoje. Prođe tek sat ili dva, kada onom istom putanjom, kojom sve dobro i loše ulazi u selo, zagrmi čudan i nesvakidašnji zvuk, svi su znali da oni dolaze. Vidjevši kola, djeca pojuriše materama i saviše se oko suknji. Vremešna krpenjača, po prvi put od jutros, nađe se sama i ostavljena na, do maločas, toliko poželjnom mjestu, tik ispred drvenog gola. Ne obraćajući pažnju, muškarci nastaviše svoj razgovor, krajičkom oka prateći novajlije koji su upravo pristizali. Ušavši na travnati dio, te slomivši par stabljika kukuruza, automobil se zaustavi. Bilo je to veliko, crno auto, kakvo većina njih, nikada vidjela nije, sa nekim sjajnim natpisom koji se presijavao, te pomoću sunca većini reflektovao pravo u oči. Iz njega izađe jedan niski, debeli čovjek, sa zlatnim prstenjem i velikom cigaretom u ustima. Opet nešto razgleda, mjerka, pa se iznenadi kada vide sav taj svijet ovdje. Odlučno i oštro im poče prilaziti, a ljudi ustadoše.
–Dobar dan, ljudi, reče to nekako drčno i brzo.
–Bog ti pomogao, neznanče, odgovori starac Momo.
–Šta je ovo, neki zbor ili vam je vaki javašluk svaki dan ovdje?
–Ovo je moja kuća, neznanče, reče Momo glasno, a ovo oko mene – moja porodica, a familija i treba da živi zajedno, ili je to u vas, gospode, nekako drugovačije, no u nas?
–Bog s tobom, starino, đe si vidio da toliki svijet, živi pod golim nebom! Nego, ja, kad ovdje napravim deponiju smeća, a vas, kad posao krene, isplatim, ima da napravite prave kuće, ih, kakve kuće, prave vile. Daleko odavde, neđe đe je ljepše. Možete i u varoš ako oćete.
-Kakvo smeće ti spominješ mučeniče, kakve kule i vile, vidno ljut izusti Momo.
–Evoooo, ovdje, gledaj, ovuda će biti ograđeno i poprskano nekom hemijom, ova trava, ionako ničemu ne služi. A sve smeće i otpad iz grada, dovoziće se ovdje, daleko od grada. Ova šuma je dušu dala za to, u gradu se ništa neće osjetiti, a svi ćemo se fino obogatiti. Sve sam ja to sredio, vaše je samo da, evo tu, potpišete i gotovo, ostalo je moja briga.
Mještani ga ćutke gledaše a on, ohrabren time, nastavi:
-Da znate, kakve će to kuće biti, uffff… ne znam ima li ih ljepših i na slikama, neko vrijeme ćete se zgurati dolje u salu, ali samo nakratko, dok pos’o ne krene, a poslije, eeeee, đe će vam biti kraj, a zamislite samo sav taj rask…
-Stani, odlučno ga presiječe Momo, više ni riječi, dok stojiš na toj svetoj zemlji, otresito povika. Ni za kakve kule i gradove nećemo dati ovo mjesto, ne znam ni ko si, ni šta si, ali vidim da ti namjere časne nisu. Ovdje su naši đedovi krv i suze ostavili, Austriju i Tursku naprašili, i sad ti tražiš da smećem trpaš ovu svetinju, bestidniče, uzrujano, i s emocijama, dodade starina.
-Ama, ljudi, kada dobijete pare, pravite svetinje negdje drugdje. Okupljajte se đe oćete, metnite i šatore, vesel’te se, ali ovu zemlju oću za sebe, evo imam i ovdje nešto para, daću vam samo ovdje potpišite, sve ću vam platiti, zlatom ću vas okititi. – Rekavši to poče preturati po džepovima i izvadi par zgužvanih novčanica.
–Ti ćeš platiti samo one kuruze, što si oborio kad si ulazio, a ne moraš ni to, nikad mi nijesmo cicije bili. Znaš, momče, u životu nije sve u bogatstvu, kućama i tim tvojim gradovima. Srećni smo zbog dobrog zdravlja, čiste vode i vrijednog svijeta. Ali, badava tupim zube, to je nešto što ti nikad shvatiti nećeš…
Crvena lica, iznenađen i ljut zbog starčevog prekorijevanja, neznanac poče da viče i prijeti seljacima. U taj mah skočiše dva velika psa, ovčara, i krenuše skakati na njega. A on pade na travu, pa brže-bolje ustade i poče bježati prema autu, saplićući se i ustajući. Ispusti i papire, kojima je do maločas mahao pred Mominim nosom. Dočepa se auta, pa jureći brzo, zamače za krivinu odakle je došao, psi ga ispratiše do samog kraja šume, a onda se svečano i uzvišeno vratiše među svijet.
Seljani ih dočekaše osmijesima, a onda svi pohrliše prema starcu Momi, koji je već sjedio na staroj klupici, odmarajući se od teškog i dugog razgovora. Svi se sakupiše srećni i ponosni na njega, jer je svojom mudrošću i dovitljivošću spasio selo i svakoga od njih. U taj čas, začu se muzika, svi se uhvatiše u kolo, i staro i mlado. Svima srce puno. Uzvici, sreća i smijeh, smjenjivali su se prostranstvom koje je bilo vlasništvo svakoga od njih, od onih koji su bili i onih koji će tek biti tu. Znali su da ovaj dan nije uzaludno potrošen i da su danas naučili kako se u miru brani svoj prag, život i čast. U ime toga, na velikoj livadi posadiše tri oraha. Neko od seljana im dade i imena. Jedan se zvaše Vjera, drugi Ljubav, treći Nada. Upravo ono trojstvo, koje cijelo selo na okupu drži…
Od toga dana prođe mnogo vremena, starca Mome Jovanovića već odavno nema, ali njegovo djelo nikada nije zaboravljeno. I danas, kao i prije mnogo vremena, kada se pomene njegovo ime, izgovara se nekako s poštovanjem, ponosno. Starina je postao kult, koji se prenosi s koljena na koljeno. Vjera, Ljubav i Nada sada su tri velike, razgranate krošnje koje stoje kao spomen davnim vremenima, čiji plodovi danas svima služe, baš kao i Momin život u skrivenom selu…
