Dok neumorna tama vlada nebom zabačenog sela, njegov jedini stanovnik otvorenih očiju je čekao zoru, koja bi mu dala znak da je vrijeme za novi dan. Proljećni povjetarac pomijerao bi, još uvijek gole i nezaštićene, grane sa pokojim stidljivim puoljkom, koji su svakim danom bivali sve jači i vidljiviji. Volio je Stojan te pupoljke, pored svega, volio je novi život. Znao je da više nije sam i da je i ove zime izašao kao pobjednik. Limeni, zaboravljeni, građevinski kontejner bila je njegova kuća – njegov dom je bio nedaleko od njega. U tih desetak kvadrata stao je sav, poratni, svijet koji je Stojan imao. Bila je tu spužva za ležanje, drveni sto i plastična stolica. Na stolčiću ispod prozora bio je koji tanjir, dvije šerpe i čaša. U kredencu pored nalazilo se nešto garderobe i limeni lavor. Zalijepljena, iznad stola, nalazila se ikona Bogorodice, jedino što se uspjelo spasiti iz onog svijeta. A onaj svijet nije bio tako daleko, samo dvadesetak godina, koliko ga je dijelilo od bezbrižnog života, do čekaonice smrti, kako bi ga danas nazivao. U tihom gledanju kroz tamu, osjeti pojačan poj ptica i prve stidljive zrake koje su probijale u njegov limeni svijet. Obradovan slabušnim snopovima svjetlosti, Stojan se pridiže i otvori prozor, te ga oštar zrak zapljusnu, poput talasa svježine koja ga je čekala sa druge strane limenog zdanja. Znao je da ta svježina neće promijeniti njegov ustajali svijet, koji je decenijama imao isti smisao, samo sjećanje. Duboko poput okeanskog dna, svakodnevno mu je bilo jedina radost, jedina tuga, najveći poraz, ali i smisao života. Kada bi konačno dočekao svitanje, bez premišljanja bi ustajao iz kreveta, a svakim novim pokretom stare i umorne kosti oglašavale su svoju vremešnost, koja je iza njih. Zatim bi besciljnim pogledom, plavim očima prešao preko kućerka, koji mu je pružao jedino sklonište i spas. Onih dana, kada bi vrijeme bilo na njegovoj strani, spuštao bi se do potoka i jutarnjim umivanjem raskrstio sa proteklom noći, pa uz koji komad hljeba upustio se u potragu za jedinom stvari koju nikada neće prestati voljeti, za sjećanjem i najmilijima u njemu.
Dugačkim hodnicima sjećanja Stojan je prolazio skoro svaki dan. Sporo i klimavo, uspio bi doći do svog cilja. Godine pritisnule, osma decenija na pragu, vrijeme uzima svoj danak, a on svoje snove, misli i sjećanja prigrli sve dok ne uđe u njih i saživi se s njima. Tako je bilo i ovog dana, oslanjajući se ljeskovim štapom po prašnjavom kamenu, vukući tromo nogu za nogom i prizivajući ime Božije pri svakoj stopi, Stojan bi stigao na svoje odredište. Njegovo putovanje od sadašnje kuće, do prijašnjeg doma trajalo bi toliko dugo da razmisli o svojim noćašnjim snovima, ali toliko kratko da se mnogo ne umori. Dvjestotinak koraka dijelilo je ta dva svijeta, od onog čovjeka, koji mlad ode od kuće, a ispratiše ga svi. Majka, suznih očiju, sestra i brat, njegov cijeli svijet. Trbuhom za hljebom, otisnuo se u svijet, stotinama kilometara daleko odavde. Rat ga dočeka tamo, bez mogućnosti za povratak, a kad ga pustiše nazad, naišao je na ovo što ima, pa sve to drži kao eksponat sjećanja srećnog života. Bez traga i glasa njegovim najmilijima, bez spomenika i ukopnika, bez najmanje riječi, bez njih… Na tom putu račvala bi se dva života, onaj prije i ovaj sada. Svaki kamen predstavljao bi dan proveden u traženju i lutanju iz jednog u drugi. Prašinu i oštrinu kamena Stojan bi pripisao teškim danima, bolu duše, suzama u oku, ali i smiraju srca, tamo gdje mu je milo. Kao prema najvećem svetilištu, hitao bi starac ka svom odredištu, punog srca, iznova se radujući svakom trenutku provedenom među sjećanjima. Znao je da tamo još uvijek pripada, da je tu svoj na svome. Da više niko nema pravo pomjeriti ga sa tog mjesta, a pomijerali su ga. Drhtavim staračkim koracima prišao bi mjestu gdje je nekada kapija bila, pa skidajući kapu s glave ušao bi polako, kao da gazi po najfinijoj svili. Svaki put, razgledao bi hrpu kamena, koja je nekada činila njegov dom i kao iznenađen zagledao u svaki komad, vječito s pitanjem: zašto? Nakon što bi provjerio svaku stranu ruševine i uvjerio se da je sve kako je i juče bilo, pošao bi pod stari orah, koji je jedini odolio zlom vremenu i ostao netaknut. Pod orahom nalazila se nespretno skovana klupica, koju Stojan spravi prošle godine. Neravne daske i krivi ekseri vidjeli su se iz daleka, ali staračke ruke ne umješe bolje. Proljeće je, sve se zazelenilo, pa i orah, spreman za novi život, razvija grane i pušta listove da ga kite i hlade u vrelim danima. Bez duvana i čašice rakije, sjedio je na klupi sa koje bi gledao na sve ono što je nekada zvao svojim. Smještena na mjesto gdje su i njegovi preci svoje dane provodili, predstavljala je novi pogled na stara mjesta. Gledao u ruševine – gdje su kuća i ognjište bili, gledao na paljevine i prazninu – mjesto ambara i pčelinjaka, zurio u livadu – gdje je blago ‘ladovalo. Sklopi oči, pa ih vrati, ponekada ih i čuje. Pa se i ovom suncu obraduje kao da je iz onog vremena, koje grije, a ne ovo – koje ga prži. Svaki dan gleda isti film, već dvadesetak godina isti repertoar, isti scenario, isti glumci, ali uvijek željan za još, vazda ponizno ište još koji tren za sebe, scene mu nikada nisu preduge, halapljivo otima od stvarnosti i zaržava u sjećanju. Prve slike bile su scene lagodnog mladalačkog života. Zamislio bi sebe, kako sjedi na tom mjestu i posmatra majku, najvećeg zaštitnika, najveću žrtvu i jedinog prijatelja. Ženu od koje je nastao, Nju, koja mu je poklonila život i čitav vijek neumorno bdila nad njim. Majčine nježne bore presijavale bi se na suncu, a rumene jagodice bile su najljepši ukras tog ljupkog i nježnog stvora. Zatim bi, utabanom stazicom, protrčali brat i sestra, razigrano izvodeći dječije ludorije. Čuo bi dovikivanje komšija, huk šume i pjesmu kosača, osjetio bi miris pokošene trave i rađanje novog dana, kušao bi okus zrelih trešanja iz njihovog voćnjaka. Oko nogu umiljavao bi mu se stari mačak, kojeg je bezuslovno volio. Zatim, kao nošeni vjetrom, pritekoše slike rada u polju, momkovanja, seoskih djevojaka. Sve te slike slagale bi se jedna na drugu, sve dok njihov broj ne pređe onu najveću, gdje počinju da se ruše. Sve dok ne dođe do onoga dana kada se spremao i ostavio uplakanu majku.
Kada se odlučio upustiti u neki, nazivali su ga, bolji život, tada, kao uplašeno dijete, cimnu se iz misli i skoro poskoči sa mjesta, na kojem je do skoro, bezbrižno sjedio i sa blagim smiješkom prizivao huk nekog starog vremena. Vremena koja su ga voljela i koje je on volio… Skoči, pa sa strahom pogleda oko sebe, sve je opet bilo java, njegov san je ostao sa one druge strane, u nekom boljem i stvarnijem svijetu od ovog na kom je strpljivo životario i još strpljivije iščekivao ostvarenje svog sna. Tužnim i sumornim očima vrati se u stvarnost i tek tad shvati da ga, ni ovoga puta, nisu prizvali sebi. Još neko vrijeme posjedi na drvenoj klupici, pa opet slabačkim i nesigurnim koracima ustade i pokloni se ruševinama starog života i, po ko zna koji put, upusti se u pustolovinu ovog starog, već viđenog i užeglog vremena. Uz pratnju sunca na zalasku i, neizostavne, dugačke sjene koje su se protezale i sporo pomijerale, Stojan se vraćao istim putem kojim je i došao. Po ko zna koji put, kući se vratio shrvan bolom, ali sa novom snagom da će baš novi dan prinijeti više slika njega u vremenu i vremena u njemu.
