Svakodnevno se susrećemo sa bombastičnim natpisima Coffee to go, ili ako imamo malo više sreće na tom mjestu, ili koji pedalj dalje naći će se i nepravilan izraz kafa za ponijeti. Obično tumarajući po tom istom zidu, kao neizostavan dodatak svakog modernog lokala, smjestiće se i latinično ispisan tekst Free Wi-Fi ili za nas, obične smrtnike, besplatan Internet. Možda gramatički ispravniji prevod, ali socijalno jednako opasan. Osobe koje pune ovakva mjesta, obično kao da su iz istog kalupa nastale. Nerijetko sumornih lica, dugačkih kaputa i sivih podočnjaka, zadubljeni u neki svoj svijet, sami, uspješni i nedostižni… Uz čašu espresso kafe u jednoj ruci i velikim mobilnim telefonom u drugoj, stvaraju svoj neprobojni svijet, nevidljiv oreol, koji je dovoljno kadar da ignoriše svaki poziv socijalne sredine, da ga pobije i vrati se u svoje carstvo. Svi kao jedan, tumaraju, ulaze – izlaze, bez emocija i života u sebi. Zapadni sistem raskola čovjeka od čovjeka nikada nije bio bliži ostvarivanju svoga cilja, a kako drugo, na Balkanu, nego preko kafe. Preko onoga što nas je nekada spajalo, preko omiljenog napitka naših baka, preko spone za sve razgovore, smijeh i razbibrigu. Kafa za ponijeti, evo i na sljedećem izlogu… Jutarnji rituali zamijenjeni su ovim novim, plastičnih čaša i namontiranih faca. Često možemo vidjeti ljude kako uz tu prvu kafu ćute, ne govore, ali se predaju tehnologiji, pa dopuste tabletima i telefonima da im budu zahvalna zamjena za živu osobu. Upijajući vijesti sa istih uređaja, žude za svakom informacijom, ništa ne smiju propustiti, zar se takav luksuz danas može dozvoliti? Sve ono što je bilo upijaju i trajno smještaju u sebe – traguju za prošlošću. Zatim, uz te informacije, kao najbolje dobro jutro, ulivaju u sebe, onu istu kafu (za ponijeti) u njoj traže snagu i budnost za novi dan – teže budućnosti. Tako rastrzani između prošlosti i budućnosti, zaboravljamo ono najvažnije, ono zbog čega smo tu. Ono osnovno – da živimo! Da živimo u sadašnjosti, da ostavimo prošlost tamo gdje joj je mjesto, a budućnost da čekamo raširenih ruku. Da se smijemo, da uživamo u dahu, ovome, sada! Da radimo samo ono što mislimo da treba, a ne ono što misle da trebamo, da se smijemo glasno, da probudimo usnulo dijete u sebi. Skoro su iščezle slike prijateljskih okupljanja, suptilnih prepričavanja, savjeta. Sve to možemo pronaći u novom, virtuelnom svijetu, tamo gdje su svi veliki i jaki. Kažu da su COOL, neki ih razumiju, ali im ne vjeruju. Imaju svoj stav, svoju priču i jedinstven svijet. Imaju i svoje vrijeme, sve do jednom, dok ne shvate da vrijeme protiče pored njih, a ne sa njima. Najvažnije minute, dani i godine prolaze neopaženo dok smo rastrzani između budućnosti i prošlosti. Dok, sa onom istom kafom i velikim elektronskim uređajem, pokušavaju pronaći sebe u tom svijetu. Tako tmurni, zatvoreni i tihi, kako kažu svoji, svakodnevno upadaju u sve veći ambis, za koji kartu imaju samo u jednom smjeru, samo prema dolje. Jedini prividni izlaz vide u virtuelnom svijetu. Tu su svoji, skriveni iza velikih monitora, miljama daleko od realnog života i dinamične svakodnevnice. Svi bi uradili nešto više i bolje, nešto jače i snažnije, nešto drugo. Svakodnevno, sve veći broj socijalnih poroka neumoljivo, uzima danak ljudskosti u čovjeku. Više nam ljudi nisu potrebni, sve nam je to tehnologija omogućila. Lažnim osmijesima, na ispeglanim fotošop fotografijama, prikazuju nam se svi ti, do skoro, sivi i tmurni ljudi. Čvrsto vezani okovima prošlosti i budućnosti i zaokupirani, onom sa početka, kafom za ponijeti. Skrhani porazima i nemoćni da se borimo dalje, ponizno joj padamo pred noge.
Boris Petrović: Robovi pomodarstva
Prethodni tekst
Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.