Ušuškan među masom ljudi Milan je strpljivo čekao svoj red za ulazak u voz. Grčevito stiskajući osrednju putničku torbu, dlanovi su mu svakim trenutkom bivali sve hadniji i vlažniji. Dugačka, isjeckana i nemirna kolona ljudi rojila mu se pred očima. Šireći se stvarala je, činilo mu se, nepravilne ljudske organizme, koji su se upajali jedan u drugi a potom ponovo razjedinjavali. U Milanovim očima, to ogromno čudi od ljudskog organizma upiijala je dio sebe i nestajalo potom u samom sebi. Kratko odmahnu glavom, odbacujući misli kojima je, čini mu se, dao previše prostora u svojoj glavi. U glavi, koja je bila ispunjena trncima. Ne ni oni ne bi bili toliko napeti, kao on sada. Podiže pogled i usmjeri ga na veliki stanični sat. Visok, zelen… Stajao je kao vječiti putnik, postojao je… Bez kofera u rukama zavladao je mjestom gdje je on najvžniji. Vrijeme… sekunde su neopaženo klizale, kao da baš nikakvu sponu nemaju sa svijetom i ovom ruljom, koja je, ruku na srce, već bila znatno manja. Otkucavalo je 17 i 35. Sumorni septembarski dan, tonuo je u suton. Kada mu je ponovo skliznulo oko na časovnik, ovoga puta onaj mali, džepni, pokazivalo je četvrt do osam. Vrati ga u džep, te vrhovima prstiju pređe preko ivice kaputa. Uvjerivši se tako da se sat našao u unutrašnjosti kaputa. Taj, naoko, bezvrijedni i maleni mjerač vremena pravio je jedinu vezu Milana sa svijetom i svijeta sa Milanom. Ako je ona uopšte ikada i postojala. Morala je nekada biti tu. Barem onda kada je bio mali, nejak, nezaštićen. Kada su otac i majka bdili nad siluetom čovjeka, nad njim. Sklopi oči, čvrsto… teško mu je. Toliko dugo je maštao o ovome, potajno. Plašio se saznanja da će nekada morati krenuti ovamo. Na izvor stvarnosti, tamo odakle potiče, gdje vjekuje stablo s kojeg je otpao, grana na kojoj je stasao i koja ga posla ovdje, ne mjesto odakle sada bježi ne osvrćući se za sobom. Da li je ona ista trava još tu? Da li ptice nadlijeću i dalje, da li se čuje potočić… „Ko bi to mogo znati“ izgovori Milan. Srednjovječna žena naglo podiže glavu, vjerovatno prekinuvši noćnu drjemku. Pogleda dva tri put oko sebe, pa pomisli da je sanjla. Milan se nasmješi. Volio je često izvoditi vragolije sa drugima. Sjeti se priče iz djetinjstva kada je namamio djecu u staru očevu vodenicu, pa od tamo ispuštao kojekakve krike. Djeca su, razumije se, plačući otrčala materama i sve ispričala, pa ih i one kući dobro namlatile zbog laži. Ili ona, kada su ga poslali u dućan da kupi kafe i cigara a on sve pare potrošio na čokoladu, pa probio džep i optužio ga za izdaju. Ili ona… Stade! Za trenutak je zaboravio sve nedaće ovog puta, beskrajno dugog i maglovitog. Odjednom, njegovim tjelom prozuji osjećaj nemira i nekog zlokobnog osjećanja. Nije znao šta ga čeka, zapravo nije znao ni da li ga išta čeka. Milan, treći sin u kući, bio je mjezimac svih u domaćinstvu. Dva starija brata Vukan i Stevo već su se zamomčili kada je Milan ugledao svijet. Otac ga kasno dobi, ali mu pažnje nikada manjkalo nije. Majka je bila stub i oslonac kuće, sa svim upravljala. Od dinara pravila tri, od tri pet a dalje Bog sveti zna. Vješta, oštra žena, ali puna milosti i dobra srca. Osnovnu školu Milan završi u selu. Mala seoska školica sa dvije učionice i pedesetak dječice činila je bedeme znanja mlađima a nerjetko i starijima. Onima, koji se u poznom dobu okrenu slovima. Žao bi roditeljima da Milan ostane bez zanata pa, iako skromnih džepova, spremiše ga na put, na „veće škole“ kako su govorili. Na rastanku otac mu pruži velike pare, dio ušteđevine od one pustare podno puta i reče mu da to rasporedi sebi. Nema puteva, nema ni načina da im dođe tako često, pa neka mu se nađe. Milan toliko para nije vidio ni na slikama a šesnaestogodišnjem vragolanu svašta je padalo na pamet. Desetak kilometara kroz šumu, odmah uz školu, nalazila se usputna željeznička stanica. Tu ga pokupi voz, sličan ovom, samo je tada izgledao veliki i strašan. Njegov zvuk činio mu se kao najbučnija stvar na svijetu. Kako se približavao stanici na kojoj je Milan preplašeno sa sličnim koferom u ruci stajao, bio je sve veći, strašniji, bučniji. Mislio je da veće i jače stvari i nema. Sada se misli, možda je bio i u pravu. Šta ga je drugo moglo odvući iz jednog svijeta u drugi? Šta mu je moglo iz gnijezda dobrote, bezbrižnosti i iskrenosti ubrizgati otrove, koji su ga proganjali proteklih godina. Jeste, voz je bio velik i strašan, priznade sam sebi. Zatvori oči, pa vrati slike nekoliko godina unazad… Tog majskog dana, istrzanog između sunca i kiše Milan se upusti u neki drugi svijet. Najmlađi je, braća ostaše na zemlji da se nađu ocu, te za njega imadoše druge planove, veće. Zažmiri, pa vrati te slike, kao da putuje u to vrijeme. Putovanje, beskrajno dugačko, nepoznata lica, visoki ljudi, novi predjeli. Sve je to za njega djelovalo nestvarno, ali i uzbudljivo. Imao je Milan taj istraživački duh. Uvijek je prvi radio ono što drugi nisu smjeli, pojavljivao se na mjestima gdje njegovim vršnjacima mjesto nije bilo. Još uvijek nedorale Milanove ruke čvrsto su stiskale kožno sjedište osrednjeg kupea, mjesta su se smjenjivala, nazivi, gradovi… sve je to za njega bilo novo. Konačno, stiže na stanicu, željenog grada. Izađe tiho, imao je adresu na kojoj ga je čekala njegova nova soba, gazdarica i, kako kažu, novi život. Imao je i neukaljan obraz, imao je majčine riječi i svježa sjećanja. Vraćao bi ih često, onda kada mu zatreba malo snage, kada ne zna na koju stranu okrenuti. Vraćao bi ih onda kada vjetar nanese mirise sjećanja, a u njima zrele dunje, lipa i pokošena trava. Po dolasku u veliki grad Milan brzo pade pod uticaj lošeg društva, alkohola i ‘rđavog života. Uzaludni su bili vapaji gazdarice, dobre žene Nade, koja je kukala nad sudbinom nesrećnog mladića. Sa školom je, brzo raskrstio. Ne ide nauka i bludnički svijet ruku pod ruku. Nada je i tada prihvatila zaštitu nad njim pa desetine puta odlazila u školu, molila direktora i profesore da ga ostave, da je siromah, izgubljen, prepušten. Uzaludno… već nakon nepune godine nađe se sa druge strane školske ograde. On za to nije puno mario. Milan je brzo prigrlio gradski način života, kafane i pijanke. Ni kocka mu nije bila strana. Novac se izvlačio, pa je za nepunih pet mjeseci potroši svu ušteđevinu. Novac koji je trebao da mu traje godinu dana… Onaj, koji su žuljave ruke sticale dvije godine, možda i više. Milan nije shvatao da je bez igdje ikoga, ičega. Drugovi koje je častio brzo mu okrenuše leđa, djevojke koje mu prodavaše ljubav nestadoše a njihovo umiljato lice i zanosno tijelo postaše nedostupni za njega. Bez para, prijatelja, pomoći… Gazdarica Nada je sve to gledala, iz prikrajka ne skidajući zabrinuti pogled i sjetu u svakom uzdisaju. Iako mu ponudi da za sitne majstorije, košenje dvorišta, kupovinu namirnica i brigu o voćnjaku ostane u svojoj sobi. Da mu pronađekakav posao, ap da radi, Milan napusti sve i bez pozdrava se iskrade iz kuće. Dok je te noći ležao na parkovskoj klupi, prekriven starim novinama sjetio se dječije priče o mišu i njegovoj kući od sira. Pomisli da je i on bio taj miš, samo što se miš vratio u staru cipelu, a on, on se nije imao gdje vratiti. On je ležao, rukama sklopljenim među nogama. Oštri oktobrski vazduh ponekad bi pomjerio listove novina koji su bili u ulozi pokrivača. Mjesec je preuzeo ulogu sijalice a vjetar je služio da zamjeni zagrljaje svih onih koji su ga grlili dok je plaćao njihove ludorije. U tom parku kreće pakao Milanovog života kroz koji je prošao. U njemu će ostati i narednih pet godina, sada kao alkoholni zavisnik, manijak i propalica. Pamtiće ga po dugoj bradi, neprijatnom mirisu i gnusnim psovkama. Milan je otišao stanputicom, zajedno sa nekolicinom propalica kojima je park već bio jedina kuća. Za alkohol su svašta radili, džeparili, tukli, otimali… To je bio jedini smisao. Cijeli svijet se vrtio oko flaše alkohola koju bi iskapio i tako sve u krug…. Sva dok ne dođe čas kada je u nekim starim novinama, koje su i dalje bili jedini prekrivač, jastuk i još mnogo toga, vidio vijest o smrti starice. Gazdarica Nada, pretučena i ubijana u svojoj kući, za sitan novac koji su našli u kredencu stare kućice. Milan po prvi put nakon više od pola decenije osjeti stid, sram, tjeskobu i očaj. Ta vijest razbistri pijani um, rasturi ga u paramparčad… Mogao je i on biti taj, taj koji će ubiti, i to možda baš nju, ili neku drugu Nadu. Tada dobi nadljudsku moć i raskrsti sa parkom, sa krugom pakla, kako mu se tada činilo. Smota novine pa ih stavi sebi u njedra, poput nečega vrijednog, nečega što je svjetlo u godinama tmine i magle. Sljedeći dani prođoše ga u skupljanju plastičnih flaša a sve s jednim ciljem, da ih prode, te ubrzo prikupi dovoljno novca za povratak kući. Kući! Pravoj… tamo gdje je sve ostavio, tamo gdje pripada. Mučio se krizama bez alkohola ali volja je bila jača… Nerjetko, u dugim besanim noćima grčio bi se i jecao. Za čim tačno, nije znao… Možda za prošlošću, za sobom ili za alkoholom – koji je proteklih godina bio njegov jedini pokretač. U tim trenucima tražio bi novine i vijest o gazdarcic Nadi, pa dugo, gledao milo lice jedinog prijatelja u ovim godinama zla. Parku narednih dana nije prilazio, iako je tamo mogao pronaći bezbroj plastičnih flaša. Nije htio dirati u ranu, tamo gdje krvari. Možda ga i traže, možda će mu nauditi… Gnušao se na miris plastike i sadržaja u njemu, a zna da mu je to život bio. Nekada bi se čak, duboko u sebi, nasmješio kada bi shvatio da je nekada uzimao unutrašnjost plastične ambalaže a sada spoljašnost. Spavao je pod mostom, na trotoaru, samo ne u parku. Jedne noći mu iz obližne kuće i ćebe dadoše, uz to dobi i nešto stare gardarobe, ali ljepšu nije godinama obukao. Čuvao je to kao jedino vrijedno što je stekao u ovom gradu. Park mu je tih dana izgledao kao oličenje zla, visoko drveće poput naoružanih čuvara koji prijete svima koji se nađu u blizini a velika fontana poput sprave za mučenje. Gledao ga je iz daleka, iz prikrajka. Onda kada bi bio siguran da ga on ne vidi… Park je živ, znao je to! Nakon desetak dana skupi nešto novca, taman za kartu. Skide dronjke sa sebe, okupa se u rijeci pa obuče onu čistu odjeću. Prnje koje je do sada nosio gledao je sažaljujući sam sebe, sebe i svoje godine. Idući prema stanici pronađe sat, džepni, malen. Htjede ga proći ne željeći ništa iz ovog svijeta pa se predomisli. Shvati to kao znak da je na dobrom putu, znak da vrijeme radi za njega. Sagnu se i podiže sa prašine, smjesti ga u unutrašnji džep pohabanog sakoa, te nastavi ka spasu, prema stanici odakle će otploviti u neki stari svijet. Obojen nekim mirnijim, jednostavnijim i čestitijim bojama, onaj kojem je podsvjesno uvijek pripadao… Otvori oči, ponovo je tu… u vozu. Uz ovo sjećanje izgubi pojam o vremenu. Gospođa, koja je sjedila preko puta, više nije bila tu. Njegovi obrazi bili su vlažni, natopljeni iskrenim suzama pokajanja, molbom za oproštaj i krivicom. Brzo ih obrisa, ispravi se i pogleda oko sebe. Jedinošto je osjetio to je zvuk lokomotive u pokretu i prigušena svejtlost, slabija od sjaja njegove duše. Saznanje da ide ka nečemu što je nekada zvao svojim kidala ga je na najsitnije dijelove. Bacala u onu istu prašinu na kojoj je do skoro propadao u parku, sa koje je kasnije kupio flaše i na kojoj pronađe prvi dobar znak, sat, koji je sada pokazivao skoro devet časova. Milan je polako prepoznavao predjela, sve mu je ovo djelovalo kao neki već viđeni film, samo u suprotnom smjeru. Kao da premotava neki davno zagubljenu traku, kao da će baš tim vraćanjem isjeći neke ružne slike i s manje grijehova stati pred suce. Pred svoju porodicu, ako je još tu, ako ga se sjećaju. Jesu li braća stekli pokoljenja, ima li majke u dvorištu, čuje li se očeva pjesma dok kosi dolinu ispod kuće? Kada je sljedeći put otvorio oči čuo je škripu voza i zvuk zaustavljanja. Njegova stanica! Milan brzo ustade i krenu ka izlazu, okrenu se pa se sjeti da sav prtljag nosi u sebi, ništa pored sebe. Stupajući na svoju zemlju, najoštriji kamen mu se učini mekan poput svile. Ništa nije toliko umilno kao komad zavičajne zemlje, one zemlje od koje je otpao i koja ga je podigla. Noć je proveo tumarajući i tražeći put do kuće. Svi putevi koje je znao sada su predstvljali skup trnja i šiblja. Pokušavao se sjetiti puteva kojim je kao dječak prolazio do škole, trgovine ili rijeke. U tom tumaranju nije znao gdje se nalazi. Srećom, mjesec mu je bio saveznik, te je svom jačinom osvjetljavao prostor ispred njega. Tek pred zoru put ga dovede pred njegov zaseok. Bila je ovo noć traženja, iskupljenja, ali i pobjede. Kroz nabujale kruške na granama prepoznao je obrise stare kuće. Ipak, ona više nije izgledala malena i trošna. U sebi pomisli kako su svi napredovali dok je on nazadovao. Za trenutak mu zakleckaše koljena, ali odluči da ne odustaje, da je tu svoj na svome, pa kako prođe… Uputi se stidljivim i bojažljivim koracima prema kući. Hodajući tako ulazio je u oazu sjećanja u mjesto kojem pripada, u zelenilo koje nije park. Tamo gdje je drveće prirodni dar a ne naoružani vojnik, gdje je zvuk vode samo žubor – nikako sprava za mučenje… Nikada put do vrata nije trajao duže. Hodao je a ona mu se izmicala, kao da je svakim korakom bivao sve dalje od vrata. Odjednom, sa istoka se pojavi ženski obris koji je pored bunara izvlačio vodu. Od svjetlosti zaškilji pa pogleda malo bolje, nije ga vidjela. Pitao se ko bi to mogao biti… Pa prepozna siluetu borca, žene i heroja… majke! Htjede je uskliknuti i pozvati, ali ga uzbuđenje priguši u grlu. Mirno izađe iz sjene i stade naspram nje. Njene plave oči gledale su u posude vode a izborane ruke vukle su tešku kantu iz vremešnog bunara. Na trenutak spazi pogled na sebi pa podiže glavu. Zaškiljiše sitne oči a na licu se načini strah, krik i uzbuđenje. Ćutao je, gledajući u nju. Njegova jabučica odavala je da se ispod suvog tijela njegova duša kida i baca se u ralje srama. Majka ustade pa ga pogleda, priđe, opipa lice, kosu, bradu, čelo, ruke… zatim, poput ranjene lavice ispusti krik. Taj zvuk odzvanjao je širokim prostranstvima. Zvuk očaja, pomješan sa radošću, sa tugom, pitanjima… Dugo ga je grlila, jako. Žilava i mršava starica zaboravi sve polu napunjene posude, otvoren bunar i stoku što je čekala svoj jutarnji obrok. Zaboravila je na pokopanog supruga, zaboravi i da joj unuci još spavaju. Zaboravila je da su i dva starija sina juče mnogo radila i da im danas treba sna. Zaboravi da snajka doji tek rođeno dijete i da ne treba praviti buku… Sve je to ostavila po strani, to nije bila ona, to je onaj unutrašnji krik koji je godinama guši i koji bi je kad-tad ugušio da nije pronašla ovaj ventil i kroz njga ispustila sve što joj leži naduši. Taj pisak čuše svi. Za trenutak, iz kuće počeše izlaziti poznate slike braće. Sada su to već dva formirana čovjeka, jaka i snažna, poput oca, koji nije izašao. Onoga čije izlaženje neće vidjeti i kojeg će ostati željan za života. Dvije bijele žene sa troje djece, njegovim sinovcima, snahama. Prigrliše ga svi, braća krijući suze zagrliše se i gušeći se u njima raskinuše svaku sponu sa snom. Dugo su svi stajali, bez ri ječi… Grleći se umjesto riječi. Toliko godina, toliko pitanja a sve stade u majčinski i bratski zagrljaj. Bez suvišnih pitnja, bez osude i sa pokajanjem. Jer, svi griješimo! Istog jutra viđeni su kako zajedno odlaze na očev grob, na mjesto gdje će sve biti kompletno. Na oprost od onog posljednjeg, do koga njegov korak preksano stiže… Svijet je pričao razne priče i još će pričaće, ali samo zagrljaj istinu zna!
