Hodam ulicom, živom i nemirnom. Bezbroj osoba, lagano odjevenih, probijaju se kroz ljudsku rijeku, koje je ovo neobično i varljivo sunce izvuklo iz vlažnih i ustajalih prostorija. Jarko i prkosno, diglo se visoko, pa naoružano snagom prsi svoju moć i zrake usmjerava čak i tamo gdje dugo dospjeli nisu. Ljudi kažu kratko ljeto pred zimu, meni draže reći miholjsko ljeto. Onda, kada svi zaborave na njega, kad ubijede sebe da je sa njim gotovo, kad ga otpišu, on se vrati jači i snažniji. Kao da im želi reći da je nebeski svod još uvijek u njegovim rukama. Svi ga vole, svjesni da su ovo posljednji trzaji onoga što im život znači, bezuslovno ga upijaju i daju mu se u cjelosti. Tiho i polako provlačim se kroz gužvu i iskradam prema šumi, tamo je mirno; svijet je nešto ne voli, a meni vremenom postaje sve draža. Evo je opet, na istom mjestu, tiha i mirna. Nečujno je promijenila ruho. Još prije neki dan imala je zelenkaste odore koje su je krasile čitavo ljeto, a danas, danas nova i meka, odjevena crvenkasto zlatnim pokrivačem, bila je još ljepša. Htjedoh samo proći putem, podno nje, pa se predomislih. Akvarel boja me ne pusti da tako lako odustanem od nje, svakim novim treptajem nudio je pregršt novih stvari, koje ljudsko oko mora vidjeti. Nadražena čula prenijela su se i na usne, koje se bez riječi raširiše u osmijeh, gledajući život ispred sebe. Usudih se, nastavih dalje. Dubina lisnatog tepiha, koji je prekrio šumski put, i bio je satkan od najljepših jesenjih vjesnika, osvijetljen onim jakim miholjskim suncem. Bio je savršen, bez mane. Skalu boja, koju priroda stvori, ljudi nikad napraviti ne mogu, zato sam volio ovaj put, put prirode. Svaki novi korak, pravio je novi šum, a svaki šum pričao bi kratku i tajanstvenu priču. Svoju priču. Zborio je o sebi, dok je bio pupoljak, o kiši – koja ga je pojila, o suncu – koje ga je grijalo, govorio je o drvetu – koje mu je bilo oslonac, o vjetrovima – koji su ga šibali, o ljudima – koji su se smjenjivali. Nastavljao bi priču o vremenu – koje je prolazilo, danima i noćima. Požalio bi se na sve slabije držanje, otimanje, iskakanje i, na kraju, pričao bi o svom veličanstvenom letu, o trenutku kad je napustio drvo i utočište našao ovdje, gdje se i sada nalazi. I gdje će ostati do kraja vijeka. Usporih pažljivo, da čujem priču svakog od njih. Zamislih se duboko i pomislih na čovjeka i njegov život, spojih ga sa listom, pa se zapitah, da li smo i mi samo mali list u velikoj vasioni? Pa zar se i mi ne rađamo kao pupoljci, odrastamo uz nečiju brigu, poji nas voda, grije nas sunce, vrijeme nam prolazi, starimo, kopnimo, umiremo, padamo…
Evo ga, gledam kako još jedan junak odlazi u istoriju, tamo na ono mjesto koje je mjesecima potajno gledao. Žut i pomalo uvijen, vijorio se visoko u zraku, pa čas tamo – čas amo, plesao je svoj posljednji valcer, prepušten vjetru i siguran u sebe. Njegov pad prolazi mirno i neopaženo od svijeta. Kladim se da krupna gospođa koja, s priličnim naporom, vuče muzgavo dijete kroz šumu i ne vidi da još jedan junak prirode završava svoju misiju negdje gore, te se oprašta od toga i sprema za nešto drugo. Lagano se spusti i dočeka se na bezbroj braće, koji davno spremiše utočište za njega, a on padom široko raširi ruke, ne bi li što udobnije dočekao svog sljedbenika, čiji je valcer već uveliko trajao. Sagnuh se tako nisko i uzeh jedan od njih. Svi su bili slični, a opet tako različiti, pažljivo i lagano ga spustih u džep kaputa. Povjetarac zaduva, trgnuh se iz misli, pa nastavih dalje. Škiljeći od sunca i gurajući ruke što dublje u džepove, nastavih dalje, prema rijeci. A ona ista, nježna i brza, sve u jednom. Sve je isto, a sve drugačije. Pormijenila je svoj okvir, koji je do skro činilo šareno cvijeće, koje se prostiralo duž njenog korita. To pitomo cvijeće zamijenila je zelena trava, koja je stajala uspravno, poput najodanijeg stražara. Negdje na sredini rijeke nalazilo se jato patki. Majka je svojim mladuncima pokazivala neke pokrete, koje su oni, mada nespretno i smiješno, bezbroj puta ponavljali. Njeni ponosni pokreti bili su ravni plesu balerine, a opet, budno majčinsko oko nije nikoga puštalo iz vida. Vjetar zaduva, uvukoh ruke dublje u džepove, pa nastavih dalje… Tu primijetih dvoje mladih, na parkovskoj klupi, nešto pričaju, pa se ona ljuti, pa je on grli, pa se smiju i šapuću. Ali, tako tiho i nečujno, da mislim ni oni ne mogu čuti. Pitam se zašto, a onda shvatih da su njihova srca tako blizu jedno drugog i toliko povezana, da bi svaki jači zvuk bio nepodnošljiv za njih. Što tiše prođoh pored para, ne želeći remetiti njihov svijet i oazu mira koju zajedno izgradiše. Okupani jesenjim suncem, iz ove perspektive pravili su oreol oko njihove klupice, u kojoj je bio satkan sav njihov svijet. Primijetih i dva vrapca i oni nešto cvrkuću pa sad jedan – sad drugi, ispunjavaju prostor oko sebe najljepšom prirodnom pjesmom. Sa svakim novim oglašavanjem, pravili su novu radost koju su svi prisutni bezuslovno upijali. Odmah pored zaljubljenog para, sjedila je starica. Nježna i krhka, poput leptira. Njen pogled, prožet mirom i spokojem lebdio je negdje tamo, iznad vode. Dugačkim obrazima, vukle su se još dublje brazde vremena, satkane danima dugog i teškog života. Te bore nisu bile nove, bilo ih je mnogo. Svaka od njih bila je priča za sebe. Svaka linija, crta i udubljenje na njenom licu pričala je svoju priču. Jedne o sreći, druge o ljubavi, treće o patnjama, životu i vremenu. Breme godina je ostavilo svoj trag i utkalo u njeno lice više riječi nego što bi moglo da stane u najveću knjigu ikada napisanu. Ipak, starica je zračila mudrošću, a svaki njen pokret bio je opčinjen spokojnošću i dobrotim, sa blagim osmijehom na licu, predstavljala je utočište mira i vedrine. Njena duga i prosijeda kosa talasala se, razigrana jesenjim povjetarcem, koji ju je milovao i nošen njenim vlasima izvijao pokoji pramen. Skoro se srodila sa tom parkovskom klupom, koja je bila vremešna koliko i njen redovni posjetilac. Njeno tijelo bilo je blago pogureno i savijeno, ali iz njenih modro-plavih očiju još su šibale munje mladalačkog pogleda, željnog života, mladosti, ljubavi. Primijeti da je posmatram, pa mi se slabašno osmjehnu, uz blagi poklon glavom, odgovorih joj na isti način, uz mnogo širi osmijeh u koji sam satkao sve poštovanje i uzvišenost prema starici. Htjedoh joj prići, čuti njenu priču, njen put, snove i život, ali se uplaših da bi to poremetilo ovaj mir, koji je opijao sva moja čula. Nastavljam dalje, a ona ostaje zamišljena, nježna i sjetna, zagledana u pokoji talasić, koji je se nespretno stvarao duž vode. Vjetar se poigra sa oblakom i bez mnogo napora izmigolji preko sunca, pa sve dobi neki novi, sivi obris. Dan je polako odmicao, sve je gubilo srebrni, sunčani prah i postajalo uobičajno i prosječno. Sunčani i manje sunčani trenuci pratiše me duž cijelog puta. Opet pomislih na čovjeka i prirodu, sjetih se priče o listu, pa nasmiješih, provjeravajući džep kaputa, obradovah se kad ga osjetih pod prstima. Te stvari ne dadoše mi mira, te mi opet na misao dođe sjet o tome kako je sav čovjekov život šetnja kroz jedan dan univerzuma. Sa svom srećom, tugom i suzama, svim onim padovima, snovima i krvavim koljenima… Nekad su me takve misli plašile i navodile na duga razmišljanja. Danas me raduju, uvijek su prisutne i rado im se vraćam. Dajemo jedno drugom šta imamo, ja njima vrijeme, oni meni trenutke…
Ubrzo se nađoh u bašti omiljene kafane, u kojoj sam,uz blagi huk vjetra i uobičajnu dječiju graju, popio svoj poslijepodnevni espresso, letimično bacajući pogled na već stare vijesti današnje dnevne štampe. U tom trenu i sunce zađe iza brda, odavde se najbrže kupi, promrmljah sebi u bradu. Udahnuh topao vazduh još par puta i zadržah taj osjećaj u sebi. Svježina se provuče kroz kaput, pa pronađe svoj put do tijela, koja je stvarala osjećaj zebnje i studeni. Spušta se noć, a meni utisak još ne popušta. U masi, opet, čujem opis topao dan pred zimu. Meni, opet, draže reći miholjski dan.
