Svima su poznati novembarski kratki dani, a duge i hladne noći. To je vrijeme kada su pusta i polja i njive. Period kada se seljaci odmaraju od promjenljivog proljeća, vrućeg ljeta i teške jeseni, kada sjede u kući i čekaju snijeg i sve ostalo što to doba godine nosi. Ni ovo selo nije mnogo se razlikovalo. Bilo je tiho, mirno i nekako obično. Sasvim se uklapalo u svijet oko sebe. Tih dana utihnula bi dječija graja, duga i glasna komšijska dovikivanja, muk krave sa poljane i ponosni poj seoskih pijetlova. Sve je nekako dobijalo neku novu dimenziju, novi smisao, staloženo i prirodno. Ta ćutljivost i povučenost seljaka uvlačila se u svaku avliju, svaku kuću i dušu svakog čovjeka. Jedan putnik, koji se prije mnogo godina zatekao na ovom području, rekao je da su ovi ljudi zavisnici o suncu; čim ga nema, oni su ćutljivi, zamišljeni i mirni, ali kada ih ogrije, otvaraju se i iznjedre najljepše osobine koje jedan čovjek može da ima. Takvo raspoloženje kao da je ušlo u svaku boru seljaka, čini se kao da se prenosi sa koljena na koljeno. Podrazumijeva da tako treba, nema tu neke filozofije. Nepotpisano savezništvo ljudi i vremena nikada nije omanulo. Svi su bili vrijedni i čestiti domaćini, u svakoj kući znalo se ko šta radi. Ko je glava kuće, ko se sluša, a ko sluša. Nije to veliko selo, desetak kuća, fino raspoređeno na ravnici. Okruženo četinarskom šumom, koja kao da je grijala i čuvala netaknuti biser prirode, ali i štitila običnog seljaka od iskvarenosti, zavisti i zlobe koja je, kako su vjerovali, dopirala izvan šumskog obruča. Voljeli su ljudi svoju šumu, svi bi je čistili, uređivali, a kako priroda nikome ne ostaje dužna, ista bi ih štitila od vjetrova, vrućina i zagađenja. Kuće male, prizemljice. Neke građene jako crvenom ciglom, dok su druge sagrađene drvetom, čvrstim materijalom i još čvršćom ljubavlju za radom. Ljeti i u proljeće sve je vrvilo od ljudi, podsjećalo na kakav mravinjak, ograđen sa svih strana. Znalo se ko šta radi, a sve to s pjesmom i vedra lica. Ali, kako je ovdje već pozna jesen nastupila, sve se zatvorilo po kućama, sve mirno, tiho i bešumno. Pogdjekoja lasta, koja je okasnila, užurbano leti, ne bi li stigla svou družinu koja je odavno na putu u neka toplija jutra, u neke prijatnije noći. Tu veliku tišinu remeti huk starih vodenica koje stoje uz rijeku i bez riječi, ćutke, svjedoče o nekim minulim vremenima, kada ih je u selu bilo mnogo više. Svaka kuća imala je dosta zemlje i stoke. Obično su kuće bile smještene uz rijeku, a štale i životinje iza njih. Bilo je mjesta za sve.
Posljednja kuća, uz samu ivicu šume, bila je domaćina Mile. Spolja identična kao i većina ostalih, ali kako izgled često zna prevariti, unutra baš i nije bilo tako. Ispod kuće, poput uspavane straže, drijemala je četa ruža. Ljeti je njen miris opijao svakog prolaznika, a često su bile glavna tema seoskih snaša, koje su se prikradale i mjerkale ih, potajno se dureći zašto njihove ne uspjevaju toliko. Sada je već jesen, pa opali cvjetovi i visoke stabljike čekaju neko novo sunce, skrivajući u sebi nove, mirisne, pupoljke. Mile je živio sa troje djece: Vukom, Jelenom i Milicom. Nekada je sa njima bila i Zora, Milina žena i majka ove djece, ali nešto malo poslije rođenja Milice, ona se, bez pozdrava i objašnjenja, jedne noći tiho izvukla i pobjegla. U kući se o tome nikada pričalo nije. Kroz malo seoce takva vijest brzo odjeknu, pa se većina komšiluka ponudi ostavljenom ocu, te im priskočiše u pomoć. Jedni nose jaja, drugi krompir, treći pile pečeno, ovi neki kopaju, nose vodu, sade… Kako brzo priskočiše, tako se i umoriše od njih. Ne kaže se kod nas džaba: „svakog čuda dva dana dosta“. Ljudi se polako počeše odmicati od njih, jenjavali su ti dolasci, ta srdačnost, ljubaznost. Ostaše ponovo sami, upućeni samo jedni na druge…
Svijet se okrenuo sebi, a Milu i djecu ostaviše da se snalaze. Da uvide šta je sa njima, gdje su sada i kako dalje. Mile je radio, bio je vrijedan i radan, uzoran domaćin u selu. Svoju golemu tugu prikrivao je teškim radom, brigom oko djece i oko imanja. Nije više imao vremena za gubljenje, sve je dao za djecu, za njihovo dobro. Dugačkim, ljetnjim, danima u polju bi ostavljao posljednju kap znoja. Djeca su mu bila sve, smisao života i motiv za svaki novi dan. Često bi se noću pitao gdje je pogriješio, šta je to što ih je omelo, zašto ga je ostavila. Slike su se redale u glavi, praveći jedan veliki film iz kojeg je bezuspješno pokušavao izvući zaključak danima, mjesecima, godinama… Bezuspješno… Svake noći zahvalio bi svom Svetome Jovanu na još jednom danu, zamolio za zdravlje djece i njihovu sreću, za snagu, život i jedinstvo. Negdje duboko u sebi, molio bi i za nju, za spas, za pravi put… Nije htio sebi priznati, ali molio se za njen povratak, za porodicu, za sve. Snalazio se Mile, a nije mu bilo lako. Troje male djece u kući, bez ženske ruke. Selo kao selo, pričalo je svašta, da se preudala, da je otišla u drugi grad, da hoda po svijetu… Ma, ko zna šta sve ne. Mile to nije slušao, nije ni mogao. Djeci je bio i otac i majka, sa njim sve, bez njega ništa. Svega su imali, ništa im falilo nije. Bog dao, pa se ima, često bi govorio Mile, obično prljavom rukom brišući znoj sa čela. Znao je da čini pravu stvar, da su mu djeca jedino i najveće blago, to ne smije da izgubi, znao je da su ta tri mala srca potpuno zavisna od njega, da im je on sve i da oni moraju biti dobri ljudi. To mu je bila jedina želja i osnovni životni zadatak.
Dani su prolazili, svaki se preslikavao sa drugog, ali posla i ljubavi u ovoj kući manjkalo nije. Tiho i bešumno, vrijeme je pisalo nove dane, nove noći. Volio je Mile svoju djecu, često bi im, u dugim hladnim noćima, pričao priče iz davnina, a kuću bi svaki put ogrijala nova, jača svjetlost, toplota i sreća. U tim trenucima, činilo se kao da su i one ruže izvijale svoje duge vratove i napinjale se, ne bi li čule ili barem osjetile ljubav, kojom ih je otac zasipao. Dječiji smijeh širio se kućom poput najljepšeg opojnog mirisa. Kućica je bila mala, dvije sobe, ali njima je bila čitav svijet, dječiji nevini osmijesi bili su utkani u svaki metar ovog skromnog kućerka. Vuk je bio najstarije dijete, imao je devet godina. Na svojim malim leđima već je osjetio breme života na selu. Mnogo drveta, vode i ko zna još čega prenio je Vuk na sebi; od malena je znao, mora da se radi, ovdje drugog izbor nema. Otac ga je učio da radi, da jednoga dana bude svoj čovjek, da zna. Ipak, od svega najvažnije mu je bilo samo jedno, da izrastu u dobre i čestite ljude, da vole jedni druge i da se uvijek nađu jedni drugima na ruci. Stalno bi im pričao o tome kako su oni sebi najvažniji na svijetu, i da je ljubav braće i sestara najveća i neraskidiva veza za čitav život. Utkao je Mile u njih one najskuplje darove života, za mnoge, materijalno bogate, nedostižne poklone. Bili su to: ljubav, čist obraz i sreća. Uz takve darove, mogli su i svijet pokoriti. Radovali su se malim stvarima i izrastali u velike ljude. Još uvijek nedorasli očevih riječi, osjećali su ih duboko u sebi i njihovo ispunjenje smatrali glavnom obavezom svoga života… Malo, po malo, dođe zima, pade i prvi snijeg i zapraši malo seoce. Sve dobi neki drugi smisao, sve postade drugačije, nekako neobično i čudno, a sa druge strane lijepo i vrijedno divljenja. Seoske kuće, manje-više iste, maskirane snijegom, pa se samo dimnjak izdvaja i visoko u zrak izbacuje dim, prkoseći studeni i zimi. I dalje na brijegu kao njihov čuvar i zaštitnik sela, stoji stara crkva i ona se obukla u novi snježni pokrivač, pa stoji mirno i posmatra svoje omiljeni kraj. Najljepša je bila zimi, po visokom zvoniku snijeg bi se zadržao najduže u cijelom selu. Zeleno crkveno dvorište, dobilo bi novi izgled, novu veliku bjelinu, u kojoj bi se ogledao novi bezgrešni početak za svakoga od njih. Velike jutarnje studeni, bile su sastavni dio života. Sve se nekako uvuče u svoja skrovišta, pa ćutke vire, čekajući ne bi li se nešto desilo. Kratki ovi dani, a duge noći, ne može čovjek, vala, ništa ni uraditi, često bi se čulo iz priča starijih ljudi, koji su tako, valjda, pravdali svoje preveliko izležavanje. Ali, sve u svoje vrijeme, ima dana kada seljak i zapne, pa svoju dušu na njivi ostavi, red je, valjda, da nekad i ovako, gospodski prodišemo, hrabri ga drugi.
Jutro je, pola pet. Mile je već odavno budan, ne ide više san na oči, metnuo ruke pod jastuk, pa u mraku gleda negdje u dubinu, zamišljen i sanjiv. Djeca spavaju, tiho i mirno. Pogleda ih na trenutak, pa mu se desni dio usne blago izduži, nečujno se osmijehnu, zadovoljan njima i njihovim životima. Mile tada ustade iz kreveta, brzo se obuče, umi se vani, pa uđe u kuću. Iznenadila ga je magla, koja ovdje jako rijetko svrati, bila je toliko gusta, da se ni put iz kuće nije mogao vidjeti. Dugo je stajao na pragu sobe i posmatrao svoju djecu, svoju snagu i svu životnu radost, kako anđeoska lica snivaju slatke snove. Onaj drugi svijet, koji se krije iza zatvorenih očiju, vodio ih je kroz nove prostore i izazove. Vuk se promeškolji i okrenu na drugu stranu. – Sanja, izusti Mile tiho, plašeči se da ih ne probudi. Onda se nečujno iskrade iz kuće, ostavivši im topao i ukusan doručak na stoliću, u ćošku sobe. Odlučio je Mile, dok još djeca spavaju, sići u grad i prodati ovo malo krompira što je pokupio s jeseni. Spremi starog Garca, upregnu ga, natovari koji džak u kola, pa se prekrsti; ponovo njegovu pažnju obuze magla, koje je sada bilo više, bila je gušća i nekako nametljivija, čini se kao da je zauzela svaki centimetar napaćenog seoskog života. Mile odmahnu glavom pa reče: Ko zna zašto je to dobro. Sa tim riječima na usnama, povuče uzde i konj lagano krenu put grada. Polako je izlazio iz dvorišta, gdje se već gubio iz vida, uranjajući u misteriozni, magloviti svijet, sve dok nije potpuno iščezao i postao dio nje. Ovog jutra magla se ne šali.
Jutro je već odmaklo. Nakon nekog vremena, Vuk se probudi i crnim, krupnim očima, hitro pređe duž skromne sobice. Prijatno puckanje vatre iz vremešnog šporeta i još ljepši miris domaće hrane, koji je ispunjavao prostoriju, odavao je utisak brige i želje nekoga da im ugodi. Vuk je to odavno prepoznao i znao je to da cijeni. On u tišini ustade iz kreveta, te laganim i odmjerenim koracima izađe iz sobe, trudeći se da ne probudi sestre koje su, još uvijek bezbrižno i mirno, snivale. Kakva je ovo magla, ovo još nisam vidio, reče tiho i proškilji kroz nju. Pomislio je da je otac u štali, te žurno, skoro trčeći, stiže do životinja, međutim, njega nema. Sve je nahranjeno, napojeno, ali oca nema. Izašao i upitnim pogledom zurio preko dvorišta. Okretao je glavu tamo-amo, oca nema, otrčao do rijeke – oca nema, pregledao sva mjesta na koje on obično zalazi – ne, nema ga… Sada, već vidno uplašen, zadihan i crven, stajao je nasred dvorišta, rukama naslonjenim o bokove.
Ponestajalo mu je ideja za traženje, a njegovu brigu dodatno je opterećivalo saznanje da je odveo i konja, širio je oči i trljao ih ne bi li šta vidio, ali ništa… Ubrzanog pulsa razmišljao je o mjestima na kojima bi mogao biti. Nemirne noge nisu mu davae mira, opet obiđe štalu, rijeku i njivu… nema ga, a morao bi biti tu. Ne, on neće, reče tiho, on nas ne smije napustiti, on će doći, mora doći. U tom trenutku primijeti sestre, kako bosonoge i sanjive stoje na kućnom pragu. Njihove duge haljine lepršale su na jutarnjem vjetru, koji je zavijao kroz šumu, magla ih je grlila i izbjeljivala njihov vid. Vuk dobi neku novu snagu, udahnu duboko, te odvažnim glasom reče: A vidi vas, pa bose po ovakvom vremenu, ajmo brzo u kuću, nema se šta ovdje tražiti. Sestre ga poslušaše, te se sve troje, kroz nekoliko trenutaka, ponovo nađoše na sigurnom i toplom mjestu. Jedoše u tišini, nekako zabrinuti i potišteni. Hrana se kotrljala niz njihova usta, niko nije gladan, nikome do toga nije, ali oni su veliki, tako se mora. Tajac je vladao sobom, poput kralja koji je pokorio svaki zvuk. Najzad Milica reče – kako sat jako bije, i zaista bilo je tako. Nikada jače i neizvjesnije nije tukao. Falila je tu jedna jaka ruka, jedan oreol, njihova svjetlost koja je za njih uvijek tu, osjećalo se njegovo odsustvo. Vuk je jeo brzo i nekako neprirodno, stalno je istezao vrat, i kao neprimjetno, izvirivao kroz prozor. Čim je posljednji zalogaj metnuo usta, izašao je i ponovo napravio isti krug. Nije bilo odgovora na njegovo pitanje, zato je bio nervozan i istrzan, svaki šum navodio ga je da pomisli na očeve korake, ali sve su to bili prirodni zvuci koji su ga svakodnevno okruživali. Skakao bi, udarao se, ali to bi obično bio pas lutalica koji se privikavao na ovu maglu, ali i ona na njega. Magla nije odustajala, grlila je dan sve većim žarom i nije ga puštala; dalje od kapije se vidjelo nije, pa je svaki šum u Vuku stvarao novu nadu. Sestre su prebdjele na prozoru, gledajući brata. Skrivali su se jedni od drugih, ne želeći da bilo ko primijeti njihov strah i tugu, koja ih je sve više tištila. Sati su polako prolazili, dugi i teški, djeca odradiše sve što je trebalo, nahraniše stoku, pokidaše štalu, donesoše vode, pa opet se iznova zabrinuše.
Hoće li doći, reče Milica. Naravno, uglas rekoše ovo dvoje. Sad će on, zabavio se negdje, možda u gradu, ima on svoga posla, reče Vuk i zadrži jaki i muški glas. Nešto je veliko i posebno treperilo u toj njegovoj rečenici, nešto zaštitnički i muški. Zadrža se kratko u kući, pa izađe, nekako mu vani lakše, bar ne krije tupi pogled od kojeg se sve slabije brani. Opet izađe ispred kapije, prođe šorom kuća, tišina, muk, žubor vode, opet tišina, opet ništa. To bešumno stanje mučilo ga je i proganjalo više nego sva buka ovog svijeta, opterećivalo je njegove uši, i grčilo mišiće. Udari tišine šibali su poput najsnažnijeg groma, unosili strah u isprekidan dječiji uzdah, koji je treperio nad njim. Ode do posljednje kuće, pa se vrati, oborene glave, toliko duboko i predano zagledan u utabani put, kao da traži neku zaboravljenu igračku, koju je skoro negdje ispustio. Sjedio je na staroj klupi ispred kuće, slabo obučen i tužan. Sestre ga s prozora primijetiše, pa izađoše. Stajale su iznad njega u tišini, povremeno šmrckajući. Nije znao više šta da im kaže, kako da ih utješi, i sam je već padao u beznađe, a to nije želio. Magla je pričala umjesto njih, nekim svojim jezikom, a oni zadubljeni u strah od noći, besciljno su buljili u prvi predmet koji je bio tu. Sjedeći tako, bez riječi, bez pokreta, čuli su neko puckanje i klepetanje u daljini. Vuk se trže, ali ubrzo mu na um pade onaj pas, koji se skita selom, pa duboko uzdahnu. Kada se sjetio psa, prisjeti se i svoje bolne noge, koja ga sada nekako još više zaboli, a on se namršti. Nije Vuk mario za nogu, ne bi taj brinuo ni da je nešto gore, sad mu je samo jedna briga u glavi… Taj zvuk nije prestajao, neprestano se pojačavao, pa sve jače i jače. U njemu zatreperi plamen nade da bi to mogao biti onaj kome se najviše nada. Ustade i ode do kapije, sestre pođoše za njim, pa stadoše, ne želeći praviti još veću buku. Naćuliše uši, pa stoje… Kroz maglu, nazirala se neka svjetlost, nekako žućkasta i blaga. Malo, po malo, ta svjetlost se pretvori u petrolejsku lampu, kakvu su imali u kući.
Je li on, je li, jel…, prošaputa tiho, ne želeći to glasno ponoviti, nije bio spreman na još jedno razočarenje, to ne bi mogao podnijeti. Škiljio je Vuk, nesvjesno izlazio iz dvorišta, nadvirivao se i bečio… Odjednom, kao grom iz vedra neba, s puta se prolomi: Djecoooo!!!! – On je, on je… Jelena, Mil… on je, znao sam, rekao sam vam da će doći, znao sam, znao, kriknu Vuk iz sveg grla, pa pun ljubavi, olakšanja i sreće potrča koliko ga noge nose, bos, raspojasan i srećan. Nije mu bilo teško, sada ništa nije teško. Zaleđenih suza na licu i iskrivljenih usana, trčao je prema kolima, prema njemu. Konačno iz tame izviri stari Garac, nekako odvažan i snažan, vukao je stara, trošna kola, još uvijek kao mladić. I najzad, lampa osvijetli i njegov lik, povrh kola sjedio je on, Mile, domaćin, otac, voljeno biće. Sjedio je i široka osmijeha na licu gledao prema njemu, kola prazna, sve prodano i umjesto džakova sa njim je bio još jedan putnik. Ma samo nek je on došao, izusti Vuk, a usne mu se nesvjesno razvukoše od uva – do uva. Tako srećan i ozaren, Mile zaustavi Garca, pa siđe sa kola. U taj mah, kćerke mu se baciše oko vrata. Dugo su ga grlile, ne govoreći ništa, ali zraci sreće šibali su iz svakog njihovog pogleda. Mile priđe i Vuku, zagrli ga kao odrasloga, pa ga poljubi u obraz, ovaj se postidi, pa sa osmijehom na licu obori pogled, onda veselo pogleda svoga saputnika i zavrti glavom. Tata, došao si, samo neka si došao…, smjenjivale su se riječi od usana, do usana. Sad su pričali nekako odvažno, jako i smjelo. Niko nije bio jači od njih. Hej, pa tata je kući. Vesela i razdragana djeca, kao da su odbacili pozorišnu masku straha i neizvjesnosti, čije su uloge danas igrali. Osoba je nepomično sjedila i posmatrala ljubav oca i djece, bili su to nesvakidašnji pogledi, poljupci, usklici. Posebna emocija, kao vihor, strujala je među njima i svakim novim momentom nadahnjivala ih novom srećom, većom od one maločas. Magla ih je još uvijek grlila. Odomaćila se u selu, pa joj se i ne žuri, nema bog zna kako, pametnijeg posla. Stopila se sa njima, pa kao da ih i ona potajno gleda i uživa u tom susretu, vješto ih čuva za sebe, komšijama je zamaglila vid. Ali, ni ona nije dovoljno jaka da sakrije sjaj njihovih očiju, ma da je bila duplo jača, to ne bi mogla. Milin saputnik siđe sa kola, pa stade podalje od njih, oborena pogleda, navučenih muških hlača i stare prljave jakne, koja je bila barem tri broja veća. Tek tada se sjetiše da su vidjeli još nekoga, pored njega. Vjerovatno neki komšija iz sela, ili tako neko. Mile pogleda, uzdahnu pa ozbiljnim i grubljim glasom reče: Djeco, otišao sam jutros rano, spavali ste… Ma svi ste već veliki, vidim snašli ste se, možete vi i bez mene, kroz osmijeh reče, pa opet zauze neki gard i nastavi:
Kao što vidite, nekoga sam i doveo. Ovo pored mene nije bilo ko, ovo je neko kome je ovdje uvijek mjesto bilo. Neko ko treba da bude tu, a dugo nije bio. .Neko ko je pogriješio, ogriješio se kod Boga i naroda, ali i kod vas. Neko ko je naš i čiji smo mi, neko ko vam je život dao, a onda otišao. To je ona, vaša majka, zastade, pa teško otvorivši usta nastavi: Danas sam je vidio na pijaci, gdje sam nosio onaj krompir. Vidio sam je danas… dugo je plakala i molila me da se vrati, zbog vas, jer vas voli, jer vas nikad nije prestala voljeti, pogriješila je, ali misli da se u njoj još krije dovoljno ljubavi za sve nas. Želi da bude uz tebe Vuče, sa tobom Milice i tobom Jelena. Želi da se dokaže, da ispravi grešku, da pokaže da može, da zna… uslijedi tišina, tajac, a onda se ponovo ču Milin glas i nastavi: Razmišljao sam, mnogo sam razmišljao, a onda sam joj povjerovao. Dugo je plakala i jadikovala, teško joj je. Ja mislim da je iskrena, da nas želi. Otišli smo u crkvu, a onda se pomolila Bogu, suzna lica plakala je i molila Ga da joj oprost. Molila za nas, za sve, tražila je da je vrati na pravi put, da je izbavi od zla… Ona je ipak dio nas, dio naših života, nas samih. Ona je klimavi stub našeg dvorca, koji je pao ali, ostala su četiri, dovoljna da kraljevsto opstane, a ukoliko joj pomognemo i otvorimo srca, možda ima nade i za ovaj ovdje, oronuli, peti stub. Pa da opet zasijamo u punoj snazi i jačini… Ona je naš novi početak, kad smo zajedno, sve nekako ima više smisla.
Nastade tišina i mir, očev monolog sada ustupi mjesto beskrajnoj tišini. Svi su tiho plakali, žena se gušila u suzama, ali ništa ne reče. Noć je. Sekunde su prolazile sporo, nekako duge, čini im se da duže nikad nisu bile. Mala Milica, plačna lica, prva priđe do žene, te kratkim i nježnim ručicama obgrli oko njenih nogu. Žena zajeca, isto uradi i Jelena. Ispusti težak krik, bolan, onaj iz stomaka, ućutkan u plućima, prigušen u grlu… Njene suze padale su po djeci, pokoja se miješajući sa njihovim, a zajedno su tiho zborile jedne drugima da pristaju, praštaju sve, jer je vole, jer je majka, jer griješimo… Bez riječi, tiho i bojažljivo i Mile zaplaka, spade teška muška suza i izgubi se opet u maglovitom beskraju.
Vuk stoji uz ogradu, namrštio se, pa gleda u zemlju, kao da u njoj traži odgovore. Lica čudna, kao i ova magla koja ih sve više izbjeljuje i pritišće. Primijeti očev pogled na sebi, a onda kroz suze promrmlja: Ja ne mogu, ne, ne mogu tako, zajeca, gdje je bila, šta, šta je radila, zašto je otišla, kako…, izusti pomalo neprirodnog glasa. Opet ona tišina, koja lomi sve pred sobom, koja para svaki dio njih, koja je glasnija od oluje i jača od groma… Opet ona… Otac mu priđe, zagrli ga jako, muški
Vuče, junače, ima vremena, biće priče i pitanja… Biće svega. Sada prihvati samo da je tu, da je uz nas, ništa više. Nikome nije lako, svi smo slomljeni, ali život je kratak, a praštanje je dar od Boga, ako nam je dao tu moć, koristimo je, dajmo primjer drugima. Volimo čovjeka, Vuče, samo tako sve ovo ima smisla.
Vuk obori glavu pa kratko klimnu koji put, te prećutno odobri očeve riječi, a Mile sav u sjaju i novoj sreći ozari se novim sjajem, pa ne krijući sreću vidno se osmijehnu… Tražio je ovaj Vukov odgovor.
Već sviće, jutro su dočekali ispred kuće, miješali su se osmijesi, suze, tuga i radost… Sve to ovi mali ljudi prenesoše na svojim leđima. Selo spava, magla, napokon, shvati da je suvišna, pa podiže svoju dugačku bijelu haljinu i vinu se u visine, tragajući za nekim novim predjelima i novim praštanjima, novim životima kojima je potrebno da svojim maglovitim prisustvom izoštri srca. Zubato decembarsko sunce virilo je iznad brijega, oslikavajući dugačke, tamne sjenke u snijegu, ispred svakog o njih. Gledajući kako magla izmiče i prepušta mjesto suncu, Mile stade kraj Vuka, pa reče: Vidiš, sine, ljudi u magli svašta pronađu, nikad ne znaš šta ona krije. Zato, nikada ne bježi od magle, budi hrabar, uđi u nju i izvuci samo ono najbolje. Nikada nije sve crno, uvijek postoji nešto dobro što ćeš vidjeti. Ja sam tu lekciju tek danas naučio, ali ti je pamti da znaš. Vuk mu se nasmiješi, pa se obojica vratiše posmatranju sunčanog jutra. Novog i po svemu drugačijeg…
Nedugo zatim, viđeni su kako uredni i tihi, svečano koračaju prema maloj, seoskoj crkvi, svih petoro. Ondako kao što je od uvijek trebalo biti… U selu se kaže, i dobro i loše podijeli prvo sa Bogom, svijet će i onako vidjeti, ali za njega ima vremena.
