Sam sam. Spuštajući tople ruke uz ledeno mrzlu šipku balkonske ograde, shvatih da nečujno i sneno protiče još jedna decembarska noć. Očekivano, pomislih u sebi. Tromo, jednostavno i sneno vukla se pahulja za pahuljom, izvodeći uobičajan nebeski performans. Za trenutak me zadivi sjaj pahuljica pri prolasku kroz uličo osvjetljenje, ali onda se sjetih svih tih bezličnih pokreta vjetra, pa mi oduševljenje naglo splasnu. Ruke se već navikavaju na svježinu ograde, pa i to postaje manje neprijatno. Pogledah dolje. Pogled sa sedmog sprata hotelske sobe nije otkrivao bog zna šta. Svjetleće reklame obližnjih radnji, koja klupa, ukrasni borovi i snijeg koji je sve to prekrio, pa tek nagađanjem, dođem do odgovora. U sobi mrak. Šireći zjenice pokušah raspoznati neke sjene, ali mi i to omanu. Ljut na snijeg, noć i svoj sve slabiji vid, okrenuh se na drugu stranu, ali i tamo isto. Bezlično, bijelo i sipljivo. S ove visine, ne volim ovaj grad. Zavukoh ruku u noćni mantil sa hotelskim logom i pronađoh cigaretu. Rijetko pušim, zapalih je. Vrh cigare napravi žarko crveni oreol oko nje i poče prkositi bijeloj studeni, čija se hladna para miješala sa vrelinom duvanskog dima. Bilo je zanimljivo gledati borbu dobra i zla, tako je nazvah. Istjerujući posljednje ostatke dima iz usta, žurno ugasih cigaru i sa voljom uđoh u hotelsku sobu. Prošetaću, izustih glasno. Kao da se pravdam nekome što izlazim sam u gluvo doba noći, u nepoznatom gradu i s nepoznatim razlogom. Navlačeći hlače i džemper, onako čudno, bez cilja i plana, ubrzo se nađoh pred vratima i laganim okretom ključa zakoračih kroz hodnik. Prigušena noćna svjetlost mekano je padala na sve predmete, osvjetljujući put. Ne želeći koracima uzdrmati san ostalih gostiju, krenuh liftom. Zatvori se, a ja rekoh, ne volim. Vjerovatno lift, više ni sam nisam bio siguran. Čudnim noćima postajem još čudniji. Uz tih melodijski zvuk, lift se zaustavio u prizemlju. Zvuk je bio mnogo tiši od današnjeg, koji sam čuo na recepciji. Valjda se i on prilagođava ovoj neobično tihoj noći. Sigurno, kao i sve oko mene. Samo ja ne. Beskrajno tih šum, mojih cipela prekide površanu i isjeckanu drijemku noćnog recepcionara koji, otimajući se iz zagrljaja sna, hitro skoči sa stolice i promuklim, snenim, glasom me upita da li mi nešto treba, želim li taksi i da li sam dobro. Sva ta pitanja smjesti u dvije sekunde govora, pa me malo nasmiješi. Prijatno mu klimnuh glavom uz poruku da je sve u redu i da ću izaći malo na vazduh. Isprati me čudnim i snenim pogledom, a na licu namjesti osmijeh koji nije ostavljao mjesta sumnji da radi posao za koji je rođen. Odškrinuh vrata i provirih u predulaz hotela, prostor je bio ispunjen svježim zrakom, a mermerne pločice pojačavale su osjećaj zebnje. Na sredini prostorije fontana, ne radi. Uputih se prema izlazu i za koji tren nađoh se sa druge strane vrata. Snijeg je i dalje neumoljivo sipao nad gradom, opet vjetar. Podigoh kragnu na kaputu, pa provirih malo ispred. Sa ove visine sve djeluje mnogo ljepše i pitomije nego li maločas. Pogledah prema gore i pronađoh svoj balkon, sada mi je on djelovao odsutan i hladan. Staza je bila pokrivena snijegom, slabašni trag ukazivao je da je prije par sati ona bila očišćena. To odozgo nisam vidio, bože, koliko li stvari sa visine ostane neprimijećeno. Pođoh kroz stazu i vrhom cipele razgrnuh napadali snijeg. Ispod zimskog pokrivača, kunjale su sitne betonske ploče, uredno poredane i slagane u mozaik, pomjerih nogu još malo, pa još malo i još malo. Očistih oko metar pa stadoh da gledam u te crvene i bijele kocke, kao opčinjen. Ozbiljne i oštre linije odsječenih betonskih ivica prekrila je snježna bijelina, koja je izbrusila svaku jačinu svoje podloge. Sva betonska oštrina navukla je, prividni, pokrivač, pa se ušuškana prepustila čarima snježne bjeline. Koliko li je samo lica skrivala ova bijela zima. Čak i prekriveni beton, duboko ispod sloja, skrivao je prašinu, prljavštinu i trulež. Samo što se u ovim danima nije vidjelo, bio je premazan i natrpan beskrajnom, sjajnom i svjetlucavom bjelinom. Tako snažnom i uvjerljivom da niko ne bi pomislio da se ispod krije i druga strana. Gledajući sav taj bijeli raskoš, koji je hitao da prekrije i osigura što deblje uvjerenje čistoće ovog tla, na um mi dođoše razni ljudi, koji se trude navući na sebe što više bjelila i raznim načinima sakriti svoj truli, prljavi i prašnjavi karakter. Ali, kako je prirodno da sve to kad-tad izađe na površinu, tako izlazi i ovdje. U prirodi malo brže, već sa prvim sunčanim danima, dok je kod ljudi taj proces nerijetko duži, ali je efekat isti. Pljunuta istina u lice prigušena težnjom za još malo lažnog sjaja u mračnoj noći. Razgrćući cipelom snijeg, spazih da mi je kosa poprilično mokra, te se uvukoh pod veliki bor, koji je decenijama zimovao tu. Gledajući ga, onako snažnog i visokog, pozavidjeh mu. Njegove pune i zelene grane prkosile su zimi, snijegu i cijeloj prirodi u okolini, svakom drvetu, cvijetu, listu i ptici. Njegove otežale grane, pod težinom mokrog snijega, blago su se klatile čekajući njegov nestanak i ponovni život pod suncem. Svojim zelenim, oštrim iglicama, borio se za što više proljeća i novog života, a svim protivnicima zime vraćao nadu u bolje sutra i bio jedini borac zelenila u nedoba po njega. Jedini, koji je vjerovao da sam može promijeniti svijet; bio je onaj koji je zamišljao da njegovo zelenilo nadjačava tone bjelila, koje je kilometrima okolo. O, koliko smo slični mi, ljudi, i taj mali bor. Pomislih, zimski Don Kihot, pa se osmijehnuh. Volio sam ovakve trenutke, s godinama sve više. One, u kojima ne razmišljam mnogo, samo se prepustim vremenu i njegovim čarima. U njima nisam ni srećan, ni tužan, samo nekako ravan i emotivno ispunjen. Bili su rijetki – zato sam ih volio. Hladan zrak, nošen pojačanim vjetrom, obgrli me, unoseći studen u moje tijelo. Pogledah prema vratima, recepcionar je izvijao vrat, vjerovatno, tražeći me po stazi. Pa dobro, nije baš svakidašnje da gost u gluvo doba, na minus deset, izlazi da šeta po zavijanim stazama, ali nisam ni ja svakidašnji čovjek. Javih mu se pokretom ruke, a on uz široki osmijeh uzvrati isto. Krenuh prema vratima, vidjevši moje namjere, recepcionar krenu prema vratima i otvori ih. Zahvalih mu se, a on učtivo klimnu glavom. Želite li čaj, reče iznenada. Taman se spremih da kažem ne, ali me on prekide u mislima. Upravo pravim za sebe, nastavi. U stvari, mogao bih jedan, mislim da bi mi dobro došao nakon ove studeni, odgovorih neobično ljubazno. Sjedite, sad ću donijeti. Sjedoh. Na stolu pronađoh jučerašnji broj posljednjih štampanih vijesti. Skoro nezainteresovano podigoh ih sa stola, više mjerkajući kvalitet papira, nego li sadržaj vijesti na njemu. Kroz koji tren, ljubazni radnik hotela držao je dva čaja iznad mene. Neće vam smetati da vam se pridružim, reče on. Nikako, odgovorih mu. Pili smo čaj u tihoj i prijatnoj atmosferi, uz pokoju izgovorenu riječ, požali se kako čeka još dva sata do smjene a ja njemu kako čekam sutra, ne znam zašto ali čekam, da svane, eto to. Nasmijah se na tako glupu izjavu, ali to je bilo zaista tako. Zahvalih mu se za čaj i riječi, pa krenuh prema liftu, čekao me tamo gdje sam ga ostavio. Sporim i umornim koracima, koračao sam debelom crvenom stazom, koja je vodila do moje sobe. Za koji tren našao sam se unutra, bilo je toplo i prijatno. Istuširao sam se i uživao u vreloj vodi, koja mi je vratila snagu i sprala sa mene svaku lošu misao, koja se se danas nakupila. Za koji tren se nađoh u krevetu. Vrteći film po glavi, shvatih da je život sav u čekanju, čekanju jutra u noći, večeri u danu i dana u jutru. Čekanju i strpljenju pred bezbroj glupih i feleričnih razloga. S tim mislima i san mi se približi, otvorenog uma padoh mu u zagrljaj ponovo čekajući, možda da se probudim, pa da vidim koja je sljedeća epizoda u čekaonici moje životne priče.
