Pesmu “Pivljanka” mnogi znaju, a posebno su prema njoj emotivni Srbi iz Hercegovine i današnje severne Crne Gore. Mlada Vinka Koprivica živela je u selu Nejdano u Pivi (stara oblast Hercegovine). Imala je tužnu sudbinu koja je opevana u ovoj prelepoj narodnoj pesmi.
Prenosimo vam deo teksta Gorana Lučića sa portala Slobodna Hercegovina:
U selu Nedajnu u Pivi, u domu Blagoja i Danice Koprivice ljubav je nagrađena bogatim i zdravim porodom. Tri sina i tri kćeri ispleli su vijenac bračne odanosti i pripadanja. Djeca sva pretila i bistra brzo su rasla i jedno drugo sustizalo. Sinove je zbog školovanje put odveo u Beograd, a kćeri su se već počele udavati. Roditeljima je najmilije postalo ono najmlađe čedo, što je radost u kući čuvalo kad su ostali odlazili. No i Vinka je brzo rasla uz planinske potoke, bijela stada i mirisnu borovinu. Prvi zadjevojčeni rumen odavao je ljepotu kojoj će biti sklono mladićko oko. Školovala se u rodnom selu i obližnjim Plužinama, družila se sa djevojkama i rodicama, brala mirisne bukete na Cvijeti, sabirala janjce po planini, pjevala kad vjetar duva i glasove nosi… Bila je to mlada planinska ruža, srećna u svom bezbrižnom cvatu. Roditeljima na radost, braći i sestrama na milost.
Već je imala dvadesetak godina kada se obećala momku iz susjednog sela. Maštala je o udaji, zajedničkom životu, novim radostima. No najednom djevojka osjeti nagli umor, sustizala ju je neka staračka nemoć; osjećala je bolove u zglobovima i blagi otok u laktovima. Naglo crvenilo kože pretvaralo se u ranice. Niko nije umio reći šta je zadesi. Kao da je urokom bila pokošena. Braća odmah isposlovaše uput kod najboljih beogradskih ljekara. Profesori su je pregledali i saslušali. Tjelesni znaci bili su jasni, nije moglo biti sumnje.
Teška bolest kojoj nema lijeka ukazala se kao kob nad lijepom djevojkom. Bolest je potvrđena pod latinskim imenom Lupus (lupus erythematosus sistemicus). To je autoimuna bolest, koju medicina do danas nije razumjela i otkrila joj ishodište. Ona u imuni sistem unosi takvo rastrojstvo da organska odbrana počinje razarati organe koje je bila dužna štititi. Tako bi se najprostije mogla objasnita izmjenjena logika ovog oboljenja. Posljedice su zapaljenje perifernih krvnih sudova, rane na koži koje se otvaraju u krvave čireve. Upravo je izranjavljenost kože asocirala stare ljekare na ranjenika koga su napali vuci, pa je i nazvaše po zamišljenim vučijim tragovima (lupus je na latinskom jeziku ime za vuka). Medicina oboljelim od lupusa predviđa vrijeme života od 5 do 15 godina. Čim su ljekari bolest početno zaliječili Vinka je tražila da joj dopuste da se vrati u svoju Pivu.
Više puta je odlazila u Beograd i vraćala se kući. Majka Danica najviše je tugovala i bdila nad njenom posteljom. Otac je ćutao i muku gutao. Cijela Piva već je bila čula za mladu djevojku koja kopni pod ranama. Proljeće već bijaše ogrijalo katune, mladi janjci su se igrali, dan je jačao, život se snažio… A u planini su djevojačke oči izmučene gasnule.
Jednog popodneva dok je majka Danica prala karlice od mlijeka čula je glas kćeri koji je doziva. Pritrčala je postelji iz koje su je oči željno gledale. Vinka zamoli majku da je zagrli i pridigne. I kao što pjesma veli majka ju je hrabro tješila i bodrila. No djevojka joj odlučno reče da je došlo vrijeme rastanka i da njenom vjereniku prenese iskrenu ljubav. Imala je tada 25 godina. Sa planine su se stada spuštala torovima kada Danica zaplaka i ožali kćer bolnim glasom. Planina prihvati eho i niz rijeku ga posla moru i svijetu.
Momir Koprivica, Vinkin brat, u danima žalosti napisaće tekst o smrti svoje sestre i predati ga pjevaču narodne muzike Božidaru Ivaniševiću. Tekst usklađen sa muzikom biće predstavljen javnosti na ilidžanskom festivalu narodne muzike 1967. godine. Pjesma je nagrađena kao originalan izraz, a narod ju je odmah prepoznao kao živi planinski izvor. „Pivljanka“ je postala jedna od onih pjesma za koje možemo reći da je istinski narodna, tj. da narod kroz nju prepoznaje sebe. Ona zvuči drevno iako je relativno mlada, a to je znak njene besmrtnosti.
Istaknuti izvođač narodne muzike Staniša Stošić kada je oko 2005. godina pjevao na gradskom trgu u Trebinju, koncert je počeo „Pivljankom“. Tada je sa publikom podijelio da je ovu pjesmu prvi put čuo u bilećkom garnizonu dok je bio na odsluženju vojnog roka i da mu je od tada postala jedna od najmilijih.
I kao što život počinje bolom porođaja i ova pjesma poteče iz roditeljskih suza. Iz želje jedne porodice da nezaboravom sačuva svoju kćerku i sestru. Piva je izgubila djevojku, ali je vaskrsla pjesmu. Jedan djevojački grob u Nedajnu nosi natpis – Ovdje počiva Vinka Koprivica – Pivljanka. Jednoj pjesmi raduje se duša Hercegovine, baš kao što se i Piva raduje zagrljaju sa Tarom.
Ceo tekst Gorana Lučića možete pročitati ovde
Izvor: opanak.rs
