Oslikavam rubove haljine
kad zaplešem razletit će se
istina
dotaći će šuškavost vjetra
i sirote golubove Venecijanskog trga
kamo sam oduvijek željela poći
i plesati
plesati sretna
Posijepodne me dograbilo vrućinom
i hitnim internim prijamom
pa gorim upijajući pogled
straha djeteta
vrata škripe… škripe
„hitna i njena hitnost“ u mislima
uzaludnost pokušaja da se prisjetim pjesnika
a dobro razumijem što je htio reći,
taj zvižduk bez pokreta odzvanja
u mojoj nutrini u kojoj sam skrivala to dijete
i poklonila ga patnji
želeći sreću
pa je tješim neizgovorenim riječima
one će doći poslije
kada se noć izduži u čekanju
Želim otkupiti patnju
ali Bog nije imao kćer
pa mi se slatko smije
obećavajući anđela jednim doletjelim
percem…u tami tame…
