Dušan Živković je rođen 11.06.1955. godine u Bijakovcu podno planine Kozare. Sa tri godine donet je na beogradsku kaldrmu.
Poeziju piše od svoje osamnaeste godine.
Autor je zbirke ljubavne poezije „SAMO ZA LjUBAV“ u Ediciji SAVREMENA POEZIJA izdavača SVET KNjIGE iz Beograda i zbirke „BLJESAK DUŠE“, izdate krajem 2014.godine.
Član je Kluba pisaca Čukarica, Udruženja balkanskih umetnika, Književne zajednice Jugoslavije, Poezije Stenka, SKOR-a Novi Sad, uz to obavlja funkciju sekretara Gradskog odbora Beograd Udruženja SRPSKO-RUSKOG prijateljstva „PRAVOSLAVLjE“.
Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada za svoju poeziju. Sa svojom poezijom zastupljen je u velikom broju zbornika kako u Srbiji, tako i u bivšim republikama.
Recenzija NITI ŽIVOTA KROZ „BLjESAK DUŠE“
– Valerio Orlić –
Lutah, s rukama u džepovima šupljim; / moj ogrtač postaše stvarnost druga; sam pod nebom, Muzo! I bijah ti sluga / oh! Oh! Kako htjedoh da sanjam i ljubim!…
(Moja ljutnja – fantazija / Arthur Rimbaud)
Ovako je 1880. godine u Parizu zapisao u svojoj pjesmi „Moja ljutnja“ Arthur Rimbaud, dan-danas mnogi pjesnici, pa i Dušan Živković, prolaze taj težak i trnovit put, put stremljenja, iščekivanja, poniženja… koji na kraju ipak izrasta u cvijet iz kojeg će se zrcaliti prekrasne latice u buketu „Cvijeća zla“ Charlesa Baudelairea i krasiti bezvremensko poetsko uzvišenje.
Zapisivati život kroz poeziju je čin uzvišenja, koji može pokrenuti stanovita nevidljiva gibanja, sažimajući prošlost kako bi sadašnjost predvidjela budućnost. Postoji kružnica života u kojoj se sve isprepliće i ponavlja. Tako i istinski duh poezije koji je obilježio vjekove, godine i ljude…. donosi nam kroz Živkovićevo poetsko pero, novi dašak prošlosti i u naše doba.
Dušan Živković spada u onu vrstu istinskih pjesnika koji žive za poeziju i s jednostavnošću je ispisuje, čuvajući tradiciju francuske i ruske škole pjesništva, posebice vezani stih koji polako iščezava. Njegove rime ponegdje su pravilne, a ponegdje nepravilne, harmonija i muzikalnost stiha neprestano se osjeća i živi. Dok u slobodnom stihu snažna ekspresija slijeva se kroz slike i doživljaje, te daje mogućnost širokom i kompletnom lirskom ostvarenju. Poetika je skrivena duboko u srcu i stvaralački proizilazi iz nutrine duše, to je jako emotivno štivo gdje je pjesnik zaokupljen uzvišenom planetarnom ljubavi i poetskom produbljenom svemirskom energijom, jer pod starim, prašnjavim, boemskim kaputom i šeširom kuca srce pjesnika koji ćuteći razotkriva najljepše satkane niti života.
Autorov stvaralački svijet simbolizira beskrajnu ljudskost i energiju prepunu života koja odiše ljubavlju, milozvučjem, ritmikom i poetskim šarmom. Pjesnik vješto metrički održava strukturu pjesme unoseći sve elemente uma, jer u umu se sve vrtloži i odigrava. Um je izvor duše naše prevelike žudnje i iskustva. Poetikom građenom na tradiciji boemštine, sakralnosti i ljubavi, Dušan Živković stvara svjetove koji su ništa drugo nego svjetovi unutarnjih osjetila pjesnika, koji kroz vječno ljudsko traženje i traganje za dostojnim i vrijednim spoznajama, ispisuje i određuje bezvremenski prostor u vremenu.
Baš to obilježava velike pjesnike koji u najiskrenijim trenucima postaju sanjari, razmišljajući o ljubavi i sudbini vlastitog i sveopćeg života. Svaka prava poezija uzima od života i od vremena ostavljajući neizbrisivi trag u vremenskom prostranstvu.
Dušan Živković je svom svemir, svoj svijet i svoj vlastiti put u kojem svojim raskošnim talentom i senzibilitetom nudi svijetu lepezu doživljenih radosti, ne ustručavajući se ni kroz bol, ni kroz patnju podastrti i otvoriti dušu svojim nježnim, suptilnim romantičarskim duhom velikog trubadura, poete koji pjesmu nosi duboko u sebi, i za koju istinski živi.
Ljubav kao imperativ svijeta je prožeta velikom čežnjom gdje pjesnik emocionalno, snažno uzdiše za ljubavlju, žudeći za njenim tjelesnim strastima, mirisima, dodirima… Žena je sveprisutna u njegovim pjesmama, ona je nepresušno vrelo i vječita inspiracija pjesniku, koji kroz različite nijanse ljubavi pjeva o ljepoti i svetosti žene. Svaki stih je poput neutaženog sanjara koji poljupcem može probuditi žudnju za ljubavlju. Zbirka „Bljesak duše“ profinjeno krije ljubavne strune u traženju harmonije i sklada doživljenog, kroz formu i kristalno izbrušene riječi u kojima se oslikava sveopća ljubav, gdje osjetilnost budi čuvstvo emocija. Molitvom ljubavi pjesnik nam kroz suglasje stiha i zanos otkriva prostranstva u kojem njegov duh postaje dah, sudbinsko življenje gdje se ushit osjeća i izvan tjelesnih dodira.
Poezija ukoričena u knjizi „Bljesak duše“ samo je nastavak poetskog svjetonazora pjesnika koji na horizontu beskonačno putuje tragajući za ljepotom života i poetskim izričajem. Emocionalni naboj ide od životnih radosti, zaljubljenosti, strepnje, do predane ljubavi prema Bogu.
Autor je svjestan da njegova uronjenost u život, u draž i ljepotu zna izazvati strepnju i ranjivost kada ljubav nije uzvraćena, zato ponekad zaiskre snovi, dok misao luta, ljubav dolazi s povjetarcem kao nemirni val na pučini, ćute se najljepše riječi dok kroz tišinu zatrepere strune na harfi.
Živkovićeva muzika dolazi iz nutrine, iz središta duše i poput sna je kojeg možemo obgrliti i privući u skut, tek onda spoznajemo pjesničku riječ koja nas istovremeno nadahnjuje i ispunjava svojom beskrajnom toplinom, nježnošću i iskrenošću.
Dušan Živković je pjesnik koji nas iz pjesme u pjesmu uvodi u najskrovitije pukotine svoje duše, jer zapisivati život, je čin uzvišenja, stoga njegova nova zbirka pjesama „Bljesak duše“ obasjava našu životnu istinu, čuvajući dostojanstvo poezije, tradiciju i postojanje.
POD SUZOM STAKLO PUCA
Bila je soba i jedan krevet
nad glavom otkucaji srca
tvoj pogled, gubim svest
pod suzom staklo puca.
Svetlost bela nedogledu vodi
bez boje prostor, put ostvetljen
dušu nema šta da oslobodi
ostajem svetlošću omamljen.
Ta belina, blagost u duši
nosi smiraj, nevidjenu sreću
liči na raj, ništa da sruši
ostaću ovde, nazad neću.
Iz grudi uzdah, nebo ga primi
svest bez beline, igru povede
nije mi vreme, povratak istini
sudbina srce sobom odvede
Tvoj nevid, ja uzdah pustih
sobom je dah sve odneo
misao ćuti, neće da izusti
kap ti suze, moj život ceo.
POLOMI ČAŠU
Kad poslednji gutljaj
kroz grlo sklizne
razbi čašu o pod.
Pogledaj, sija nebeski svod,
još ako ti se mesec nasmeši
ćasti tamburaša,
on jedini teši u ovoj noći,
kad pogledi nebu lete.
Ne dozvoli
da ti zvezde pobegnu,
zovi ih da
s’ tobom legnu.
Vinu što ti krvlju šeta,
ne daj da mesec smeta,
sve tuge u jednu skupi,
misao, nikako, da otupi,
slike da se izbrišu.
One su te dovele,
s’ tobom za sto sele,
umesto tebe vino pile,
s’ čašom se razbile.
Iako ti so oči izjeda,
osmehni se,
srce to traži,
i ono je iz delova
satkano od snova.
Ne, ne spajaj
jednom rasuto,
pogled u nebo i videćeš
da je zvezdama posuto,
a svaka je jedna želja.
NEĆU OPROŠTAJ
Nemoj mi nikad oprostiti
Što sam te nesebično voleo,
Zbog tebe svet preokretao,
U nebo te uzdizao,
Nemoj mi oprostiti.
Oproštaj neću tražiti
Sudbina te je donela
Samo sam ja Boga molio
Da te ostavi,
A ona te odnela.
Ne čekaj za oproštaj molbu
Duša mi ni danas
Mir ne nalazi,
Po sebi pljujem i gazim,
Ne, oproštaj ne tražim.
Neću te moliti da shvatiš
Kad su te ratovi ubijali
Da si imala gde da se vratiš,
Jer znam da si živela snove
Koje smo zajedno snivali.
Neću te moliti da oprostiš
Jer ljubav oproste ne traži
Ona se desi i postoji,
Ne, ja te neću moliti da oprostiš.
KRAJ ŠADRVANA
U jednoj bašči šadrvan stoji
tragovi stopala, bio sam tu
u snegu ostavljeni otisci moji
pravio šare, dok čekah nju.
Stoji i dalje, al’ mene nema
Tragove sneg odnese sobom
S njega je vodu nosila žena
U srcu tuga, ode s pogledom.
Kol’ko će suza, dok se čeka
Ruka neimara tad ne znade
Prosuto biti ovoga veka
Ruke bi drhtale dok ga grade.
Od starosti, krov se nakrivio
Vekovne ljubavi da se pamte
Duborez je majstor ostavio
Kraj njega mnoga srca pate.
