Tako te dugo nema pa zatvaram vrata.
Mudraci me okreću Istoku, put pokazuju,
ja bi na Zapad, tamo je smiraj dana,
tamo su ptice spremne da lete.
Pospremam umorne ruke u prazne džepove,
ostavljam prstenje djeci na čuvanje,
po koju pjesmu da me se sjete,
skoro sasvim potrošene palete boja,
platna , papire… slike započete.
I nije važno tko će me pamtit, tko ime mi reći,
bez tebe dani su tako nevažni i priče o sreći…
a tebe tako dugo nema pa zatvaram vrata,
ponijet ću samo uspomene vrijednije od zlata.
