Bar da sam ostao dijete – Džibrić Admir
U nekom kutu nemir mreže plete,
bezuzumljeno vrtovima Dženetskim i ruže blijede,
svakojake gluposti svim i svačim prijete,
a ja ne znam šta više s tobom, svijete.
U kakvo srebro da te okitim
koga da sretnem i podmitim
nisu više oči iskrene ničije
krila bih ti dao, samo da kraj priči je.
Svačija žedna usta mraka,
svaki ćošak pun glumaca i neodgovornih jataka
kakvim zlatom da te pozlatim
bar sto godina unazad da se vratiš.
Još milijuni trebaju boljeg da te osjete,
nismo stvoreni kao vjetru vječite sjenke,
pustio na miru, no, godine lete,
žal na srcu jedino što nisam bar ostao dijete.
(2015)
