Što si pitao, glasni čovječe?
Ponovi, molim te… Neke se frekvencije sudaraju između tvog tona i moje slušne percepcije, pa kaos poništi značenje, a ti ostaješ mučan muk bespomoćne interakcije.
Uzvik. Dugo rastezanje samoglasnika; znak konačnog shvačanja… Ti pitaš dal’ se konačna presuda, svim lažno optuženim vojnicima zraka, javno iščitala. Doista, jedva shvatih… Jer nije do govornih mana ni tvog škrtog vokabulara, već do toga što ti je u samom nastupu preočita namjera. Loše skrivena izdaja. Taj đubretarski kes usana i tup doseg preplitkog pogleda bez sjaja. Pa da, pravu pitaš, odgovor dakako znam.
Šutnja. Duga. Upitna? Njemu napeta i nejasna, meni posve dostatna za kraj dijaloga. „I?! Jeli??“ – nervoza te strašno pere, primitivni slabiću, a i sve glasnijim tonom izrečene upitnike samo srozavaš na jadno ispitivanje, očito naređeno s treće strane. Kukavice iz sjene koriste kukavice što se daju nagovoriti na sve u pola svake cijene. „Pitaj porotu i sudske vještake. Oni će ti reći bolje.“- odgovaram majstorski, bez pokazivanja porasle averzije na tvoje prisustvo uopće… Tad zaplješćem. Budale blenuše i čudom se čude. Slabići trkom nestadoše; moj aplauz bez najave probudio im paranoje…ionako nikad zaspale.
Oslobođeni su, nema dvojbe. To znamo svi koji smo se skupa s njima za zrak vatreno borili. Ginuli. Utapali tuge neizgovorene u zajednički smijeh pored vatre logorske. Služili i vodi i nebu kroz sve nemoguće misije, da se ukrote uragani što su nastajali van moći i granica prirode. A ti bježi, glasni „čovječe“, eto ide već krdo tebi slične gomile… Stampedo rade, usrani od zvuka pljeska jednih ruku, jer ih naprosto iznenadiše.
Jer im nema logike.
Jer ih buni i plaši sve što nije unaprijed najavljeno od zločinačke vrhovne skupine kukavica iz sjene. Smiješno, zar ne? Zadnji se smiju najslađe. A vas su laži slagale. Za ideale već dugo ne ginu ni budale. Jer mi smo te budaletine… Generacija izgubljenih koja više za nikog ne mari osim međusobno za sebe. Toliko odani da za poraz nemamo šanse; toliko srcem privrženi da ne tražimo više ‘idealno’ u viziji vječno sanjane utopije.
Mi smo i idoli i ideali i heroji i anđeli-ratnici sami za sebe. Među sobom. Zbog sebe. Tihe pobune… Dugo navještane; ali kroz frekvencije nečujne za kukavičke zle snage… Do vrhunca dolaze. Aplauz primjeren. Shvatili su oni koji ostadoše smireni i ponosno sa smješkom dignute glave. Među nama i tišine same govore svetinje nebu drage. Vaše galame sve su dalje i jadnije. Sud nek’ suduje. Mi smo časno obranili najdraže.
