Otvoren list dočekane praznine, izmješani momenti moje bistrine…i one nepriznate raspadljivosti nečeg što je ipak bilo najbolje od svega čega sječam se. Sjećanje. Znate li koliko nijansa iste boje tog imena ima u mojim venama? Sto života u jednom, i jedan u nijednom – kao tren, sekunda izbjegnutog plača, i namješten osmijeh u zrcalu za goruću nadu novoga sutra. Nada umire zadnja ili je nada ipak kurva, neću diskutirati. Moja se uvijek prelama sa mantranjem i željama, pa joj možda i nisam nadjenula posve ispravan nadimak. Neki osjećaj koji nema ni inicijala ni imena. U principu, mnogo je takvih…
Obraze rasteretim suzama, kada nitko ne gleda, kada nitko ne zna, i kada cijeli svijet spava osim moje vjerne mjesečine što me nikad nije izdala. Razočaranja, k’o i sjećanja, mogu da iskasape neki dio duše što se nekad naivno k’o malo dijete smijala. Ja se trudim da im ne dopuštam, jer je tuga davno održala sve lekcije na sprovodima mojih mahom izdanih kompromisa između mene i života. Koliko me mazio, toliko me i gazio. Koliko me ljubio, toliko puta i ubio. Pa sam se rađala iznova… uvijek za sebe, jer bi sama sebi jedina ostala. Kompromise bi prepravljala k’o prosute perle nekog komada nakita sentimentalnih značaja, pa bih od istih tih perli iskrojila posve novi ukras za moj vrat, zapešće ili resice na ušima. Prstima sam često lagala ili prešućivala strofe što bi klizile mislima u najsamotnijim minutažama iscrpljujućih noći. No… uvijek je svanula zora. Uvijek svane i uvijek će svitati iznova. Marš mojih polemika i zavrzlama od stihova k’o koraci bešumnog praštanja. Sve sam svima oprostila, jer nije sjećanje ništa krivo oprostima. Oluja bez kaplje pljuska. Čovjek je samo sjena svojih gubitaka. No gubitci su nerijetko dobitci, a sjena je u principu jedina pojava koja nas u mraku nikada neće ostaviti samoga. Tako da preporučam razmišljanje i promišljanje prije bilo kakvog zaključka o riječima. U kontriranju se uvijek može naći još kontriranja… Možda je beskraj naša najdublja istina.
Ja svijetlim ‘opet’, kako dugo nisam. Možda čak i kao nikad do sad, a možda je i opet samo ukras navodnicima, a ne obratna stvar. Izbalansirana punjenja i suncem i mjesecom u isti mah, po nalogu momenta, a ne po nametnutim potrebama. Toliko sloboda čeka svoj spas, a mi smo toliko puni sputanih spasenja. Nemojte ih ugušiti u strahovima… Vi svjetionici najdubljih oceana, vama se obračam. Sebi se vračam. ‘Uvijek’ iznova i ‘možda’ svaki put sve sjajnija. Zajeb navodnika i još jedan apsolutno šareno ispunjen dan. Paleta mojih eksplozija. Balans moga sunca i mjeseca. Nebo i svemir, posve ista poanta. Ravnina bez okruglih iluzija. Beskraj je naša najdublja istina. Bog se isto voli igrati riječima… Tisuće slijepih pored bezbroj znakova. Nadam se da je bar jedan primjetio da je ‘možda’ u ključnom trenu odjeban. I jedan od tisuću je bolje no nijedan. I bezbroj i beskraj su dio istog zakona.
( objavljeno i na portalu Konkretno 20.10.2016 )
