Mrtvo lišće sliči gondolama
dok pluta oštrom, ledenom vodom.
Izluđuje me vakuum u glavi,
slutnja bestjelesnosti- ta nijema šupljina;
stapanje boja, pretapanje slika
i gubljenje oblika pred žednim očima
koje naprasno otupješe za svijet.
Bube na lišću sliče na ljubavnike
koji se iskradaju iz dosadne gužve.
Izbezumljuje me bol: to agresivno čupanje
prljavih komada duše iz cjeline
pa dugo ginem, hipnotisana slutnjom
da opstaće samo strune nevine:
da nikad nikome ne naudim
dok razmišljam o vodi, lišću, bubama.
Plaši me život: u srcu,
na rukama!
Samo kad je tuđi
djeluje primamljivo.
Plaši me smrt lišća
nad rijekama
iako djeluje suludo dopadljivo.
Sanjam da ispijam bočicu otrova
i da tonem sa odbjeglim bubama
nesvjesnim sjećanja i žigosanih tragova.
Budim se srećna što sam tu.
