Metronom kuca.
Odluka leti- obeznanjena ptica
udara glavom o staklo.
Ničeg nema do naopakog lica
koje je uvijek ka nebesima plakalo.
Kuca i dalje.
Ogledala daju krivu sliku.
Nema ni ptica ni odluka
na vidiku.
Kuca gola želja
da sve bude što nije.
Da budem što nisam.
Da neko podmaže zarđale čivije
pa da neko drugi zapleše omađijan.
Živi želja o čovjeku
satkanom od srca i mesa
koji će naučiti glavu
da se smije kad vidi nebesa.
Metronom odbija stati.
Teku kosmosom razjareni sati
dok ne umijem bitisati
svijetom koji zna samo odustati.
Trebalo je
dati takt drugačije.
