Razbacane fotografije meškolje se na podu.
Razbacani momenti smijeha. Sreće. Zajedništva.
Jezik se svezao, ja… ne mogu reći to.
Čvorovi tuge. Izbezumljenosti. Pokajništva.
Dobro pamtim- pitanje je glasilo:
„ Da padne bomba na grad, šta bi se desilo zaljubljenima?“
Mislila sam: ljubav bi nas strpala u podrum, preživjeli bismo, ljubav bi nas izdigla iz vatre.
Glupača gluposti pomišlja…
Umrli bismo. Gorjeli kao vještice na lomači, ne bismo vrisnuli od dima.
Ljubav je svakako željela da nas satre.
Razbacani papiri, ispisani, sanjaju među zidinama glave.
Razbacane naše riječi.
Približavam ih svijeći
Koja je crne noći transformisala u iskričave.
Gore lijepo. Kao što bismo mi.
Vještice na lomači ne mogu vrisnuti od dima.
Da padne bomba na grad
To bi se desilo i nama, zaljubljenima,
Jer smo isti kao i ostali:
Samo malo bolje lažemo.
Ipak, mnogo više ulažemo
Od onih koji su odustali.