Bog je visoko.
Uši su daleko.
Kuća je napuštena.
Sama sam, pod daskama ostavljena.
Izdišući glasove kroz hladan vazduh
tražim da budem spašena.
Od ranog jutra vjetar putuje
i pjesmom svijet smiruje.
Ne vidim nebo.
Ne slutim ništa.
Prašina apatije tijelo pritiska:
ruka se grči, mahala bi
a nemogućnost bolom je ljubi.
Samo naznake postojanja žive prošlosti,
slutnja da tragovi još stoje,
umiruju srce što bi pečat da ostavi:
umiruju oči, presvisle od nevolje.
Znam: Bog je visoko.
Uši su daleko.
Kuća ubijena,
ja napuštena.
Izdišući jecaje kroz vazduh hladan
ne tražim pomoć
već zahvaljujem što mrkla je noć
da se uz nju uspavam.
