Ptice imaju krila,
A ljudi- imaju oči otvorene
Da upijaju nebo duboko u srce
Dok zrak u njima ne uvene.
Taj dan se uvijek čeka:
Tren za koji smo spakovani.
Samo čekamo da pištaljka zapišti
I da krenemo gdje smo očekivani:
Duboko ispod, gdje ni ptice ne lete.
Imam jedan život:
Šest puta okrnjen
Zubom ledenog neba.
Ptice su letjele.
Koliko puta ću ga još cuknuti,
Udariti, okrznuti
Dok se ptice zalede
I padnu sa mnom
Duboko, dolje
Gdje nema više
Ni traga od nevolje?
Nije li vrijeme tu?
Žalio je jednom
Kroz šest prilika
Što nisam u novčaniku
Skrivena slika,
Da me skloni od oštrica i udaraca,
Da zaštiti od neodoljivih mamaca;
Ali nikad nije zagrlio.
Nije poljubio koljeno, da prođe.
Nije se potrudio čak
Ni da dođe
Kad se hljeb natopio kišom
Ledenog, preblijedjelog neba.
Sada kiša lije
I led se zakucava u mokro tlo.
Opet je razigrano, zavodljivo zlo
Zaplesalo kuda dobro nije
I zove da zavolim
I pjeva da pokušam
I bosa plešem
Da se zamaram
Kako se ne bih usudila.
Šta ako se ptice slede
U surovoj zemlji?
Spremna sam.
Ne lete više pozlaćenoj želji.
Umorna sam.
