* * *
Danas u najobičnijoj ulici jednog velikog grada. U jednoj zemlji bez istomišljenika, na
prenaseljenoj planeti koja pulsira još samo danas. Meni, običnoj tački u beskonačnom nizu
šupljikavog papira. U šumi sivih pravougaonika, dok smo svi tonuli u smolu asfalta, niko nije vidio dalje od dva koraka pred sobom. Udisali smo opojne izduvne gasove naših umova.
Danas mi je sletjela sova na rame! Odmah sam prepoznala tu pticu, mada je nikad prije nisam vidjela. Samo sova može biti tako jarko ljubičasta.
* * *
Jurim ulicama. Za sobom romantično dižem prašinu i ostavljam miris benzina. Još uvijek se mnogo više okrećem za lijepim ženama nego za muškarcima. Ne poznajem ljubav. U snovima dozivam muškarca tamne, duge kose. Do sada mi je bilo svejedno, ali vrijeme je da se ispuni sudbina. Više se ne sjećam budućnosti. Možda sam se rastopila u vazduhu i zaboravila da postojim.
Isus, dijete, ruke, ruže… Vijenac od ruža. Četiri ruke. Dijete i Isus u svemiru. Mozak bez misli. Bez ideja. Glupa praznina zjapi i guta me. Možda mi kamen pokazuje put. Izgubila sam ključ. Značenja istine postaju skrivena.
* * *
Ona me opet opsjeda. Tjera me da Plavog Orla dovedem u stan. On je tragično čedan, ne želim da ga isprlja. On joj se rado prepušta. Opčinjava ga ljepotom. Znam da je spremila klopku. Ona je kobra. Guši me svojim mislima. Neprestano zamišlja kako ga zavodi na velikom bijelom krevetu, prekrivenom krznom bijelih životinja. Njena mašta proždire ljude. Tjera me da osjetim draž poigravanja, želi da i ja žudim za njim. Žedna je nedužne krvi. Navodi moje oči da ga gledaju. Plavi Orao je nježan i tako toplo gleda. Mislim da neću moći da ga zaštitim od nje.
* * *
Gadura! Opet plačem zbog nje. Plavi Orao spava na bijelim kožama. Isisala mu je snagu kao vampir. Njegovo tijelo je glatko i savršeno, podsjeća na statue grčkih bogova klesane u kamenu. Tako je njegovan, vid mi urezuje u sjećanje svaki njegov mišić, sjenu i udubljenje. Dopada mi se to tijelo, vrijedno je pamćenja. Kosa mu je rasuta po krznu, ništa ne sluti. Bio je tako srećan kad je došao. Mamila ga je odbijajući dimove mirisnih trava, ovlaš prekrivena crvenim satenom. Tra- žila je da ga gleda dok se svlači. Plašila ga je, zbunjivala, i smijala se hipnotišući ga kao kobra. Zgrabila ga je. Ostavljala tragove oštrih zuba i crvenog karmina po njegovim prsima. Upi jala ga dlanovima.
Uzela mu sve. Plavi Orao je prazan kao ljuštura. Ona mi neće dati da ga više ikad dodirnem.
* * *
U grču kroćenih uzdaha, životinje sa ljudskim licima. Jauk mjeseca nad ponorima duše. Narasta plima samoće. Predio zlatnih kupola iz starih priča, tone u prazninu zelenog dima. Zaboravljam brisane prostore gradova, nestaju i lica od magle.
Plavi Orle, bježi od mene! Neka te zapadni vjetrovi oduvaju preko ograda, sa ivica ovoga svijeta. Odlazi! Ti ne znaš za moć sunca u zenitu, najdužeg dana u godini. Na drugom sam kraju pukotine vremena, između dvije izopačene realnosti, do mene nikada ne možeš dosegnuti.
Gledano očima Plavog Orla
Kapci se sklopiše. Mrak. Čuli su se ritmični udarci bubnjeva. Utihnu…
Tišina. Odnekud u dnu sobe začu glas, umilan, ženski. Zvao ga je imenom. Pokušao je da se pomjeri ali njegovo tijelo nije imalo snage. Jedna kap njene krvi pala je na dlan. Sagledao je potoke suza kojima je kupala svoje tijelo. Vidio je bijedu tišine, bez ijedne riječi probodene kroz uši. Vidio je trnje pogleda.
* * *
Majke i ćerke u mom plemenu mrze se do ludila. Možda je to zato što sve naše muškarce držimo na marginama, i imamo samo po jedno žensko dijete. Ili je to prokletstvo predaka koji žive u nama, nezajažljve i prelijepe, u svojim bolesnim strahovima. Mrzimo se toliko da ne možemo živjeti jedna bez druge. Vječito smo opsjednute sobom.
* * *
Plavi Orao je postao nemoguć. Prati me u stopu, motri na moje riječi i pokrete. Davi se u mom ludilu. Izgubljen u lavirintu mog uma, guši me sumnjama. Obično dobijam strahovitu želju da se oslobodim njegovog daha na potiljku. Na kraju to i uradim. Nije ni svjestan da u meni voli samo nju.
Želi da je vidi. Ona neće. On traži da mu vrati dušu. Pun je siline. Nasrće na vrata. Snažan je. Poželjela ga je zbog toga, ali samo na trenutak. Osjeća mužjaka u njemu. Kupuje ga riječima, pokorava ga. Obećava mu susret na rijeci bez obala. On je zaboravio da će umrijeti. Plače pred vratima.
Povodom pokušaja samoubistva Plavog Orla:
Sjenka nad tobom, ruke krvave. Nemaš hrabrosti uprljati nevinost papira. Pjesme su nekad čistije od anđela. Crni pečat duše, prst na obaraču, materija pred očima. Pred ljudima bol da te podsjeća na nož u srcu. Krv tamnocrvena, urezana u sjećanje. Izbjeći crvenu boju! Prst na obaraču noćna je mora. Hladno čelo.
Razjaren crvenom maramom, zaurla. Iz repa, iz kopita, iz oštrih rogova na lijepoj ljudskoj glavi. Isisa svu snagu nataloženu u sjajnom krznu i pojuri ka zidu obećanja. Zadrhta lišće pod kupolom i zatreperiše oči bijelih žena. Poslednje je čuo, da će neko žaliti za vodom što je tekla iz njegovih očiju. Udarac u zid. Ništavilo…
Zaboravio je vijekove mjerene pijeskom, jer se više niko ne sjeća plača pod kupolom. Možda su se svi pretočili u prah ali ne i crvena marama. Začuo je poznatu pjesmu, neko je pjevao o izgubljenoj jabuci. Prepoznao ga je. Bijaše to glas od koga drhte smrtnici, reče mu:
˗ Pjevaj mi o svojoj crvenoj marami koju sanjaš, podsjeća me na sunce koje mi se otkotrljalo iz oka.
