ŽIVOT NA GRANICI (JALAL – ABAD) – DŽIBRIĆ ADMIR
Putujući preko sedam planina i gora, kroz silne klance i klisure, neviđene predjele pustoši i divljine gdje kolori nagomilanog sivog kamenja uz panoramu opojnog plavetnila se samo još ljube, ko bi rekao da ima grad.
Ima, i to ne običan.
U istočnom Afganistanu, naslonjenom uz rijeke Kabul i Kunar, u administrativnom središtu provincije Nangarhar, Jalal – Abad sad isteže vrat. Na ulazu strči povijesni most, jedina veza s ostale tri pokrajine i preko kojeg karavane stižu sa žutih i crvenih brda gdje ne sreće se ni milimetar raskoši.
Grad, posljednji otpor civilizaciji, gdje je normalno što obični ljudi ne idu u bioskope i nisu čuli za američkog glumca Džems Dina (James Din), nit se dive glamuru, i u kojem najmanju vrijednost ima ljudska glava.
I opet i u takvom ljudi od znanja i ugleda u čaršiji više lukavo nego očajnički manevrišu.
Na ulici je nekad i monotono.
Ljudi prolaze obučeni u Pakool – Waskat tradicionalnoj afganistanskoj odjeći, u posebno toploj crnoj jakni i kapi.
Unutar grada uglavnom cvjeta samo trgovina. Svako nudi nešto i prodaje i svi bi da pazare.
Ovdje nema čega nema: od šarenih marama i dimija do svakojakih đinđurija, ali pamuk, duhan i šećerna repa kolo vode, a do opijata možeš doći kao dječak na Zapadu do slatkiša.
I nije to neki spektakl, ni čudo.
To je jedini način preživljavanja.
Pričaju, u stijenama ovdje se kriju i poklonici Bude koje možeš izabrati na prste, bez obzira što ovdje je 99,99% je vjera islam.
Afganistan je inače zemlja gdje demokratija nije nikad pokucala na vrata.
Svijet je drugačiji od ostalog, gdje dogovoreni i prisilni brakovi su česta pojava.
Prodaju očevi djevojčice zarad boljeg i bogatijeg poklona od mladoženje, gdje siromašan siromašnog na svakom koraku ljubi.
I ovdje putuju čak i u svetište Hazat-e Ali da mole da dobiju sina u braku.
Otac puca iz puške kad dobio je sina, a ne kćerku.
I roditelji koji nemaju muške djece prerušavaju svoju žensku.
Šute o tome, tabu tema, ali su sami svjesni koliko žene pate. Novine su na sav glas pisale i o Bibi Aishi koja unakazi se zbog želje za bijegom i od svega nakaradnog što politički je argument.
Grad, gdje još magarci i konji imaju vodeći primat, služe za prevoz tovara.
Ipak nije sve crno, gradi se veliki stadion za kriket Sherzai. Dječaci sanjaju da postanu zvijezde u sportu broj jedan u Afganistanu.
Istorijske kulturne baštine su tu: Palača Shahi Qasar, zimska palača bivšeg kralja Zahira Shaha, Park za mlade – Zwanano Park, Mauzolej kralja Amanullah Kana, Mauzolej Khan Abdul Ghaffar Khan, Mauzolej Muhameda Gul Khana Momanda.
Svaka od njih, priča posebna za sebe.
Darwanta Dam je mjesto poznato po svježoj ribi i zelenim površinama sa svježim zrakom, parkom za žene i mladež, hotelima i restoranima. Sir Paneer je omiljen međ’ narodom i poznat je po cijeloj zemlji.
Upoznavši i crne i bijele tačke ovog grada, utočište umornim nogama nađoh u Taj Mahal pansionu, gostoljubivom motelu na istočnom rubu Jalal -Abada.
Ovdje imaš i kojeg li čuda besplatan Wi-Fi internet, bazen ljeti da spereš prašinu nakupljenu tokom putovanja.
Kasnije saznadoh i jedini bar u istočnom Afganistanu u kojem se može i popiti alkohol.
I dok gledam s balkona oko sebe, u daleka prostranstva presvučena okamenjenom nizijom, pomišljajući ovo je i zemlja od koje čini mi se i Bog digao ruke, jer ljudi su već odavno, ne mogu se oteti dojmu ovi živi opet možda što na zohor žive, mrzeći ponekad sami sebe, nisu živi mrtvaci, opet koračaju i idu naprijed.
I iz ovog grada Jalal – Abada nose se predivna sjećanja.
(2017)
