Čovjeka svakog u našem kraju prizivaju sjećanja. Tako i Ibrahima, iza obližnjeg brda dok bi odjekivao eho u ušima i čula se poznata muzika. Ispred očiju letjeli su mu začarani predjeli prošlosti.
Kroz mekoću jesenskog izdaha i udaha moglo se čuti kako suho lišće breze šušti, izazovnost je besmrtna, nadiru siloviti galopi mirisnih livada zakopčanih do grla, žubori rijeke i modrih virova izdišu uz šaputanja nježnosti, u šumskom žagoru natopljene grudi žadom kliču urezanim frazama vječnosti, šarenilo što ne bunca.
Dokaz, krvno pobratimstvo između čovjeka i prirode je istina. I sve to, a opet povezano i doživljeno uz vašar.
Prvo su mu na pamet padali trgovci halvom, sladoledom i bananama.
Iz glave nije mogao ni izbiti taj trk iz škole ne bi li što prije mogao otići tamo.
Noge su trčale same da bi što manje toga propustio, a što više imao ispričati sutradan svojim jaranima i školskim drugovima.
Svake godine i prije početka bi oživjela u njemu ta očekivanja, pitanja:
Što će novo biti, il’ hoće li sve biti po starom.
Vašar je već bio stoljetna tradicija gdje bi sjurilo sve s ovog kraja (te poneki i iz daljeg koji su čuli za njega), od starog do mladog, od trgovaca do nakupaca, pa čak i džeparoša koji bi koristili gužvu i tako prisvajali nešto što nije njihovo.
Navirala bi mu, kad god bi zatvorio oči.
A znao bi nerijetko i priznati pred svima dok bi gutao pljunku:
A tko se to ne sjeća Ćerima s najboljim slatkišima, onih njegovih orašnica?
Ćerim je osim vašara dolazio i pred školu gdje je išao prodavati sve te dječje poslastice.
I svi su znali o kakvom kvalitetu slatkiša se radilo.
Brzo bi rasprodao sve, puklo bi k’o „halva“.
I na kraju volio je djecu, ali i ona njega.
A tko se ne sjeća i onog čika – Smaje što zvao je mušterije da kupe:
Navali narode, još malo pa nestalo halve je.
Nit su mogli biti izbrisani trenuci čarolija konja vranca s grivom okićenom kod Cigana. Tamo bi se okupila sva znatiželjna djeca u iščekivanju što će se desiti kasnije da bi sutradan mogli prepričavati, svako na svoj način.
U povratku u prošlost ugleda i Fatimu kako se smiješi na njega, od uha do uha, dok u polumraku veli mu onako razdraganog lica:
Ibrahime, sad ću ja.
Bila je to i njegova prva ljubav.
Nije mogao ni da zaboravi majku svoju Fatimu što bi onako ozarenog lica dok bi žurio i hitao na vašar opet i poneku usput rekla kako treba da se čuva tamo i da ne zakasni (mada je uvijek kasnio), te svog babu Mehmeda da ne naljuti i kojeg bi kad bi tih dana vidio, znao što mu je, što išće od njega, a da i ne progovara.
I ako su i nejasne neke slike bile, više nisu, nit bi i kad bi neki htjeli da izbrišu.
Sve je kao i prije.
Ibrahim prekonogio, onako u rahatluku, u hladu od ostarjelih bukvi divovskih stabala, šuti, kahveniše i vuče dim iz čibuka dok naviru uspomene, prigušeno djetinjstvo izvire, bude se iščezli obronci izvanvremena.
S vremena na vrijeme zagladi brkove i poneku popije, no jedno ne zaboravlja:
Sve prolazi, godine, samo ostaje sjećanje.
Na mlađima svijet ostaje.
(2016)
