Soba puna neznanih i nečujnih krikova,
umišljenih u meni samo likova,
riječi crnih sa dubinom,
nota iskrivljenih što plaču nad sudbinom.
Neke možda sitne i nevažne
opet struje po kutku pa su nezaboravne,
nit moraju biti sve ni prejake
intonacijom gnjeva opominju na loše predznake.
U nemirnom domu šapati bijelih zidova
lete, u tajnom paktu uz posustale kazaljke.
Ne mare što vrijebaju oči iz prikrajka jedan od mitova,
blaženo jutro i znajući samo hrabri pobjedu slave.
(2016)
