U MUSAFIRHANI NA BUNI – ADMIR DŽIBRIĆ
Iza zubatih stijena i neuravnoteženih krivina, nepravilno raspoređenih izviruju brzaci što okomito i horizontalno među kamenjem sijeku bez milosti i u ravni starinske uređene kuće. Naizgled, usamljena mahala. Rekoše: To je Blagaj tekija.
I na samom ulazu u musafirhani u Blagaju, na pragu ne glumi domaćina turšija, primljen sam ljubazno.
Uz tursku kahvu i neozabilazno šerbe, te neobavezno čavrljanje s domaćinom i osobljem, a u stalnom opet očekivanju nečeg lijepog da se desi, oči su mi neprestano jurcale, kolutajući i desno i lijevo na sve što se micalo i ispred njih ukazivalo.
A pred gradskim kapijama izvirala je iz stijene lijepa i plava Buna što bi u ovim krajevima rekli;“nešto što nigdje nema“.
Sad u njoj obitavaju i hlade stopala; i fina gospoda, bankari, doktori, te dokoni slični meni il’ još lošijih manira, puni prohtjeva da prežderu sve što se na tacnu i hastal spusti;
od pečenja masnog ovčijeg, preko supa i čorbi ribljih do sokova s posebnim užicima.
A bogami, bilo je i ćafira, pa nije se u ovakvim gostinskim kućama za putnike namjernike džabe s koljena na koljeno prenosila i izreka; „Svakog gosta, tri dana dosta“.
No, svugdje gdje prolaze rijeke ljudi normalno je i da raznoraznih (ne)sorti ljudi se nađe, spremnih za kojekakva šenlučenja i bahildisanja do ranog sabaha.
Sva sreća ovdje nije posluživana trešnjevača i ostali opijati i služila je dervišima, ko zna kakvih bi bilo ih tada.
No, ovdje se zaista šta imalo vidjeti.
Posebni merak je bio sjediti uz žubor Bune dok cvjetni miris i cvrkut ptica bi opijao iz obližnjeg grmlja il’ sa stijene uz poziv imama na namaz. Ta slikovitost i emocionalnost utihne svaki gorski nestašni lahor.
Stoga i ne čudi što je mamio mnoge znatiželjnike da uživaju u tom blagostanju i što su još Turci sve to prepoznali, pa izgradili musafirhane i tekiju.
Blagaj Tekija je derviška kuća i spomenik kulture iz ranog turskog doba.
Osnovana je nakon pada Hercegovine 1466. godine, a najkasnije oko 1520. godine.
Prvi pominjanje njenog imena nalazimo u zapisima u Putopisu Evlije Čelebije 1664. godine.
Pripadala je dervišima, bektašijama, halvetijama i kaderijama. Sastavljena je od dva turbeta; turbe Šejh Sari Sultuka i Šejh Ačik Paše. Na molbu šejha Ačik – paše, 1851. godine Omer Paša – Latas obnavlja tekiju, turbe i musafirhanu.
Tekija je još obnavljana 1951. godine nakon odrona stijene nad njom iz 1949. godine, te 2012. godine, kad je izvršena ponovna restauracija svih objekata.
Sad kad ugledah sve ove blagodeti i ljepote ne osta mi nego da svima napišem o izreci jednog mudraca: „Sve teče“.
Istina, sve teče, ali Buna i tekija u srcu ostaju.
(2016)
