Lijepo je Jadransko more, lijepe su Plitvice.
No, ništa ne može zamijeniti taj huk plave i bistre Une što pada s visine.
I nisam mogao nikako da odgonetnem je li priroda ovdje svjesna svega oko sebe šta ima kad rulja što hita, hrli da osjeti te talase, sutone i uvale na moru. Sigurno, nije.
Mene nije trebala dugo ubjeđivati i da shvatim i ne promrmljam onako iskreno sam sebi u bradu:
„Zar ima išta što je ljepše od ovog“
No, ovdje tek poneki turista svrati što zna nisu samo mora i jezera lijepa, takva je i Una kao rijeka.
Za Štrbački buk čuh odnedavno.
Jal’ što su Plitvice u samoj blizini oduvijek odvlačile pažnju, jal’ zbog specifičnosti što na granici je i razdvaja sad Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Za Taru i Neretvu sam znao da su divljeg karaktera, a Unu sam smatrao uvijek mirnom rijekom.
Bacajući poglede na okolinu razuvjerio sam se i vidio kontraverze svugdje postoje.
Naslonjen (Štrbački buk) na hrvatsku granicu takoreći je i dvodržavni prirodni ukras.
Malo udaljen od naseljenih mjesta opet ne izgleda kao neka zabit bez obzira što na prvi korak se tako čini.
U prvom dodiru nailazimo na tablu dobrodošlice parka; široko polje zeleno, konje, ovčare i stado što dokazuju život i ovdje je moguć i ostvariv.
Intenzitet cvjetnih polja i neobjašnjiva količina energičnosti i neizrecive blistavosti svaki osiromašeni osmijeh podiže, čovjeka u potpuno novi svijet gdje ljudski um ne prestaje se svemu tome diviti.
Stoga, ni moja očaranost njime nije izostala i dostigla je najviši stupanj ushićenja.
Slapovi, visoki 24 metra i sigurno najljepši u ovom kraju, kao i u ovom dijelu Europe izazivali su taj neopisivi huk od kojeg se ledilo sve u kostima.
Pobješnjele vodene kapljice davale su tako posebnu intonaciju, neumornu izvedbu gdje nedostižni dodir davao je ujedno i blagost i vedrinu na licu.
Stoga, nije mi smetalo s kamena na kamen truckati i između grmlja promoljivati glavicu kako bi svaki žubor vidio. Ljubitelji brze vode i netaknute prirode znali su da Una je ovdje jedinstvena i po svom divljem karakteru.
No, ja nisam se susretao s takvom bez obzira što često putovao sam njenom obalom i transverzalom Bihać – Bosanska Krupa da u njoj uživam. I nije ni čudo što su je Iliri još tada prozvali „ jedna i jedina“ jer bila je blago Krajine, a dragulj Bosne i Hercegovine, jer je imala čime da se ponosi. Imala je Štrbački buk, Martinbrod, Kostelski buk…
Nadam se da će ovi uzgoropađeni i uzbunjeni žubori pomoći bosanskom gorštaku da shvati koju ljepotu ima oko sebe. (2013)
