STARI GRAD – SREBRENIK KULA
Ne mora se putovati daleko, nit do Kine, ni Tunisa, svud ljepota oko nas.
Naš narod bi rek’o; što trošiti badava tabane i cipele kad ispred nosa ti je.
Neki odu u Peru do Maču Pičua – tadašnju civilizaciju i bogastvo da vide Inka, neki u Egipat Sfingu i faraone, u Njujork Kip Slobode i svi će u tim velikim gradovima prepoznati nešto, a ja ću u Gornji Srebrenik, meni je on centar svijeta.
Više varošica il’ kasaba, nego grad gdje bi svaki putnik il’ turist se prepoznao.
No, mene noge avanturističke i oči radoznale povedoše da i taj grad vidim i provjerim je li kula zaista toliko lijepa i obradova činjenica do samog ulaza u tvrđavu prati me taze asfalt i ne moram trackati kaldrmom i cipele derati, nit vele mi zadihan odmarati između tjeskobnih klanaca kao u Hercegovini.
I stigavši u novoizgrađeni grad Srebrenik uz veliku uzbrdicu valjalo se uspentrati, pa se nije moglo pobjeći gotov nijednom znatiželjnom pogledu kroz zavjesu, neke mahalkuše koja bi jedva čekala sutra prepričati događaj kako neki putnik namjernik obilazi njihovo selo iz ovih ili onih razloga.
I dok s obližnje džamije ezan je učio i pozivao muslimane na molitvu, nogu za nogom sam povlačio, grašci znoja su preljevali, uzdasi se redali kao na filmskoj traci.
Ispred mene činilo mi se il’ zbog nekog umora je to bilo, usponu kraja nije bilo.
Sad tek razumijem koliki značaj su imali uzbrdica i granitna kula za bosanskog bana Stjepana Kotromanića i zašto je uzeo za svoj dom.
No, znatiželja i radoznalost šta ću vidjeti i sresti jači su bili od svog umora.
Kula se spominje po prvi put s imenom Stjepana Kotromanića 1333. godine.
Služila je kao mjesto za življenje i utvrda od neprijatelja tog vakta.
Sastavljena od četiri manje kule i omanjeg dvorca koji su bili u veoma dobrom stanju. Kao da je bila i u spregi s nebom i oblacima. S nje se mogla vidjeti, čini mi se cijela Bosna.
U nju se ulazilo s jednog jedinog ulaza, preko mosta koji je napravljen od drvenih dasaka.
Muslimanska živalj je tu preovladavala pa su tu i razne misterije pominjane u negativnom kontekstu, a najčuvenija je ona o vladaru što je živu trudnu suprugu zakopao u zid i koja se tu prikazuje.
Još se tu i šapuće o čudnom nekom tajnom hodniku iz kojeg niko nije izašao živ i o bunaru koji dna nema i u koji su bacana iskasapljena tijela neistomišljenika koji su u tom razdoblju živjeli.
No, sve te priče nisu mogle umanjiti ljepotu ovu kule, nit značaj njen.
Iako kula je naprosto bila poplavljena turistima, izgledala je samotno.
Možda što nije bilo više tu ni kralja, nit kraljica, sluga i vitezova i ostalih srodnika il’ nedostaju dućani i tezge krcate polovne robe, ali i nove po posljednjem kriku mode.
No, opet zauzvrat svima ću preporučiti da nađu malo vremena i svoje misli odmore na ovoj prelijepoj utvrdi iznad doline rijeke Tinje.
(2015)
