Još jedan dan i pojava vatrene kugle pred očima.
Neprestano vri u glavi:
Ti možeš takav i natjerati konje da lete.
Na obrvama korov je počupan
i prostrt tepih od mirisnog cvijeća.
Iskusno kormilarenje nema dilemu
u saradnju il’ nesporazum,
ne rađa nepovjerenje,
može li opstati moje oplemenjeno carstvo.
A počne li čovjek bježati od nečeg
nikad neće prestati
i značiti i na rubu je istrebljenja.
Svakim gazom nožice duž gradskih zidina
uz izrečeno neslaganje grade bedem,
i tvrđi i neosvojiv nego i Bijela tabija.
Sad nad spomenikom dežuraju dobrotvori
i nisu tek tako kao jalovi i grčeviti podvizi komunista.
Marširam ulicama kao Fidel Kastro Havanom,
bez zaobljenih ivica.
Jutro je svako nalik na baštu što odiše mirisom cvijeta.
izviruje novi – stari krajolik,
ne trese me groznica iluzija.
Pobjede se samo broje,
posebno danas kad lažljivost je sofisticirana arhitektura,
imitacija – tek ubjedljivi smiješak razonode,
kad grijeh fundamentalizma nema stid
i kruženje netolerantnosti i nakinđurenosti
caruje kao Osmansko carstvo.
Na horizontu nebo i zemlja se spaja, nije kraj svijeta.
I nije preuranjeno što odajem tajnu
i s moje strane je rečeno
– bit će ovo rodna godina.
(2019)
